09. Mobing mi je oduzeo zdravlje

Iz početka sam uzimala vrlo emotivnoo svakodnevne događaje na poslu i konstantno se ljutila zbog nejasne i neizvjesne situacije. Nakon povratka kući iz kancelarije još uvijek sam preživljavala to što se dogodilo tog dana na poslu. Stalno sam preživljavala i razmišljala ponovo o riječima i ponašanju progonilaca. 

Prvi simptomi bolesti pojavili već u prvim mjesecima mog rada u sektoru za upravljanje ljudskim resursima.

U početku…

  • Prvo se pojavio nespokoj. Išla sam na spavanje, misleći nemirno na naredni dan, a ujutro se budila sa grčevima u stomaku i osjećajući strah od odlaska u firmu. Osjećaji nespokoja i malodušnosti stalno su narastali u meni.
  • Počeli su mi problemi sa spavanjem, a dalje kroz vrijeme, gotovo uvijek me pratila nesanica.
  • Izgubila sam apetit. Sve više i više sam počela osjećati poremećaje u stomaku koji su se pojačavale posebno stresnim situacijama za mene, kao što je “poziv na tepih” kod šefa i neugodan razgovor s njim. Poslije svakog takvog poziva dobivala sam bolove u stomaku. 
  • U relativno kratkom roku sam počela osjećati fizički umor i slabost. Pojavile su se takođe i glavobolje i nesvjestice, koje nikada do tada nisam imala.
  • Kroz  čitave dane sam bila u pratnji nervne napetosti koju sam gušila u sebi i za koju sam se brinula da je ne pokazujem. To je bio početak neuroze.
  • Pojavili su mi se problemi sa nogama i sa mišićima. Jednog dana sam izašla iz autobusa i odmah uvidjela da nešto nije u redu sa mojim nogama. Osjećala sam kao da su moji mišići bili ukočeni. Nisam se mogla pomjeriti s mjesta da bih prešla do tramvajske stanice, gdje sam morala presjesti da bih išla na posao. Čekala sam nekoliko minuta prije nego što sam bila u mogućnosti krenuti dalje iole normalno. Kasnije, sve više i češće osjećala sam slične simptome.
  • Narednog puta kada sam trčala na autobus, a zatim sam u žurbi željela da uđem u isti – pala sam niz stepenice. Osjećala sam da imam mlitave noge. Nisam imala snage da se pridignem, i onda mi je neka osoba pomogla da ustanem. U narednom periodu mi se dogodilo nekoliko sličnih neprilika na stepenicama u autobusu ili tramvaju.
  • Takvi su događaji urodili povećanjem straha od ulaska na sredstva javnog prevoza. Primijetila sam da se vrlo brzo pojavio i narastao u meni osjećaj napetosti, kada je išao moj autobus ili tramvaj. Sve manje sam normalno mogla ući, i obično sam se morala pomoći i rukama.
  • Nisam znala šta se dešava sa mnom. Nisam mogla shvatiti kako se to dogodilo da se bojim sjesti na obični autobus, a sve do tada sam putovala puno po Evropi, i putovanje autobusom i vozom bilo je za mene pravo uživanje. Osim toga, uvijek sam bila smatrana za osobu zdravu “kao riba” i zbog toga sam sebi postavljala pitanje: Šta se sa mnom desilo? 

Kasnije…

  • Kako su prolazili mjeseci nespokoja, koji me pratio od početka rada u sektoru za upravljanje ljudskim resursima, postepeno se to pretvaralo u strahove različitih vrsta. Prvo, počela sam se bojati odlaska na posao i kontakta s progoniocima.
  • Kada je bol u nogama postajao sve teži, pojavio se strah od hodanja i povrede na ulici. Noge su mi se tresle, i nisam mogla stajati na mjestu na vlastitim nogama. Zato sam se obično morala držati za nešto kako ne bi pala. Kada sam se opet pomjerala s mjesta, moje noge su bile teške i mlitave kao stabla; jedva sam ih mogla povući. Bila je to za mene prava tortura.
  • U situacijama kao u gore spomenutim, pojavila se druga vrsta straha – strah od pogleda ljudi. Jednostavno, bojala sam se da ću pasti ispred očiju prolaznika. Kad je neko bio u blizini, tada je strah narastao, noge su slabile, osjećala sam se loše, i činilo mi se da ću se onesvijestiti. Došlo je do toga da sam najradije htjela ići nakon što se smrači, tako da me nitko ne bi mogao vidjeti.

Sa protokom vremena…

  • Obuzimao me sve veći nespokoj i strah. Počela sam se bojati obavljati normalne svakodnevne aktivnosti, naprimjer : prelaska preko ulice, ulaza na trotoar, ulaza na stepenice koje vode na stubište,  odlaska u prodavnicu, itd. Nespokoj i strah provlačili su se kroz moj cijeli život. To što se sa mnom događalo, to je bilo nepodnošljivo.
  • Stalni napadi straha u potpunosti su uništili moj mir i prevrnuli naopačke cijeli moj život. Osjećala sam se sve gore i gore, podjednako i psihički i fizički.
  • Pojavili su se i drugi simptomi: jaka bol u vratu i kičmi, bolovi u grudnom košu  različitih dimenzija. Vidjela sam da sve više i više slabim fizički. To je bio horor!
  • Bila sam puna žala i gorčine, a ono što sam doživjela u “sredini” može se nazvati “oluja emocija”. Zapravo vani sam pokušavala ponašati se mirno, savladati se i biti uljudna prema suradnicima. U stvari, moja se nervna izdržljivost polako završavala. Osjećala sam se kao do krajnjih limita napuhani balon koji – puna negativnih emocija, uključujući tugu i osjećaj nepravde – za kratko vrijeme uz ekspolziju treba da pukne i raspadne se na komade.

Nažalost…

  • Moje zdravstveno stanje je počelo utiecati na efekte rada. Nije više bio uz mene početni entuzijazam i radost promjene položaja. Posao mi nije davao nikakvu satisfakciju, a izvršavanje zadataka – koji su do sada bili veliki izazov – u stvari,postali su samo konačnom obavezom, koju sam izvršavala uz velike napore.
  • Prolaskom vremena, imala sam sve više problema s koncentracijom. Takođe sam otkrila da postupno prestajem vjerovati u sebe, svoje sposobnosti i vještine. Počela sam gubiti samopouzdanje. Na prijašnjim radnim mjestima sam vjerovala da sam bila u mogućnosti učiniti nešto važno i korisno za tu dužnost. Tokom perioda zaposlenja u banci u sektoru za upravljanje ljudskim resursima izgubila sam tu vjeru.

Na kraju…

  • Nakon nekoliko mjeseci rada pod stresom, u uslovima mentalne preopterećenosti i rizika od gubitka posla došlo je do najozbiljnijih oboljenja.
  • Strahovi su se povisili do te mjere da se moglo govoriti o traumatskom nespokoju. Često sam se budila noću zbog noćnih mora.
  • Razvile su se ozbiljne fizičke bolesti. Pratile su me česte blokade fizičkih reakcija, koje su se na početku događale samo u stresnim situacijama. Kasnije,  ova se bolest intenzivirala tokom obične svakodnevice. Simptomi su se pojavljivali posvuda – na poslu, na ulici ili bilo gdje.
  • Porasli su problemi u nogama, zglobovima i mišićima. Imala sam velike probleme sa hodanjem, i nisam više mogla samostalno doći na posao. Skoro svaki dan sam morala naručiti taksi, jer nisam bila u stanju ni doći do stanice ni ući na autobus ili tramvaj.   
  • Nisu me zaobišli ni neurološki simptomi – grčenje ruku, opušteni očni kapci, podvajanje pogleda, problemi i teškoće u izražavanju (zamagljen govor, mucanje), poteškoće sa jelom ,otežano gutanje i ukočenost vilica.
  • Namnožili su se problemi sa srcem. Prije bolesti rijetko sam koristila lift u stambenom bloku, išla sam pješke (čak i sa teškim stvarima nakon šopinga) na šesti sprat, gdje sam živjela tada. Ali jačina simptoma je rasla, čak i nakon prelaska samo nekoliko metara na ulici osjećala sam snažno lupanje srca i otežano disanje. Na taj način nisam mogla preći bilo koju distancu bez zaustavljanja nekoliko puta i odmaranja.

Događaji na poslu izazvali su puno oboljenja koji su u relativno kratkom vremenskom roku doveli do gotovo potpunog razaranja moga organizma.