Od pojave prvih simptoma bolesti počela sam tražiti pomoć od doktora specijaliste. Išla sam naizmjenično do interniste, hirurga, ortopeda, neurologa, oftalmologa, laringlolga i endokrinologa. Rezultati svih nalaza su bili dobri, i nije bilo pronađenog uzroka mojih nevolja.

Moje posjete doktoru bile su tada na dnevnom redu. Samo što u tome skoro niko mi nije mogao pomoći. Jer kako možete pomoći nekome, ako su rezultati nalaza dobri? S medicinske tačke gledišta, još uvijek sam bila fizički zdrava osoba. Međutim, ja sam se osjećala sve gore i gore. Doktori su nemoćno širili ruke, propisivali mi vitamine, preporučujući šetanje, itd, uzimajući u obzir da je izvor mojih problema bio “izvan fizičkog”.

– Vi ste poslije operacije štitnjače i trebali bi izbjegavati stres – rekao je jedan od doktora.

No, kako sam mogla to učiniti dok sam bila popraćena stalnim stresom na poslu? Tvrdio je moj šef, stres na poslu ima pozitivan efekat na efikasnost rezultata. Tako da je nemoguće bilo eliminisati stres iz mog života. On je postao moj stalni pratilac, baš kao i u slučaju ostalih kolega.

Jednom sam čula od jednog od doktora koji nisu znali šta uraditi sa mnom, kako je rekao:

  -Tako mlada dama, odakle se nalijepilo na vas toliko bolesti?

Tokom narednih nekoliko godina, mnogo sam patila, ali nekako sam pokušavala nositi se sa time i preživjeti nevolje. Hvala Bogu i molitvama preživjela sam najteži period u mom životu do sada. 

U to vrijeme, imala sam vrlo jaku nesvjesticu, što me je potpuno sprečavalo u radu i svakodnevnom funkcionisanju. Uz to sam imala takvu narušenu uravnoteženost  da su moje svakodnevne aktivnosti bile ograničene samo na šetnju sa psom do ulaza u naselje. Moje zdravstveno stanje je bilo užasno i iniciralo me da se vratim do doktora interniste, koji je propisao niz vađenja nalaza. Na taj način sam ponovo počela moj put od doktora do doktora. Trajao je više od pola godine, zbog dugih čekanja na pregled kod drugog specijaliste. Izvadila sam tražene nalaze. I opet, svi su bili dobri. Nisu bili pronađeni uzroci nesvjestica i slabosti.

***

Na kraju sam došla do doktora specijaliste za bolesti mišića, u jednoj od varšavskih bolnica, koji je uspostavio dijagnozu – myasthenia gravis. To je neizlječiva bolest mišića, što može samo ublažiti simptome davanjem snažne psihotropne droge ili teškom operacijom žlijezde prostate.

Nisam htjela vjerovati da bolujem od mijastenije. Vratila sam se do nekoliko drugih doktora. Većina njih nije osporavala dijagnozu, govoreći da je postavio najbolji poljski stručnjak u tom polju. Međutim, jedan od njih je posijao sjeme nade u meni, rekavši mi da nalazi ne pokazuju potpuno jasne dokaze gore spomenute bolesti. 

Osjećala sam se sve gore i – u suprotnosti s mojim ranijim otporom, – počela sam uzimati lijekove na recept za liječenje mijastenije. No, ubrzo sam primjetila da sam od njih zavisna. Imali su djelovanje kao droga – nakon uzimanja simptomi su nestajali, osjećala sam se jaka i zdrava, doslovno sam mogla poletjeti.  Strah je nestajao, a ja sam mogla uživati u životu. Ali, poslije nekoliko sati, osjećala sam se još gore nego prije toga – cijelo tijelo mi je bilo mlitavo, padala mi je glava, nisam mogla sabrati svoje misli, bila sam otupljena, noge su boljele još više, osjećala sam se čudno stezanje u grudima. Osjećala sam jaku glad unutra, htjela sam dohvatiti novu tabletu. Došlo je do tačke da su mi se noge počele grčiti sve više i više dok nisam počela šepati na jednu od njih. Tada mi je doktor udvostručio dnevnu dozu lijeka. Ali, ja sam bila užasno uplašena, šta će se sa mnom dalje događati, pa sam na vlastiti rizik počela ograničavati upotrebu lijekova, koji su me dodatno fizički oslabljivali.

Jednog dana sam se toliko loše osjećala, da sam se jedva mogla kretati samostalno. Doslovno sam izgubila noge, nesvjestica se pojačavala i nisam mogla održati ravnotežu. Tako sam otišla do sljedećeg doktora neurologa. Ovaj put posjeta je trajala više od sat i po. Većinu vremena sam odgovarala na pitanja doktora o svojoj prošlosti. Nakon pregleda i razgovora doktor je jasno izjavio da su uzrok ponavljajućih nevolja, neugodna iskustva u posljednjih nekoliko godina. Prema njezinim riječima, nije bilo drugog razumnog objašnjenja, a oporavak – po njenom mišljenju – mogao je biti jako dug. Kako bi se ubrzao, doktorica mi je propisala snažne psihotropne lijekove, koje sam nakon mjesec dana upotrebe, na žalost, morala ostaviti, jer su se nevolje – umjesto da nestanu – još više pojačale, a nakon mjesec dana sam već bila toliko slaba da sam jedva mogla obavljati osnovne dnevne aktivnosti.

Na vlastitu odgovornost opet sam prestala uzimati lijekove i došla do zaključka da sam napravila još jedan neuspješan pokušaj farmakološkog liječenja. 

Ovaj događaj potvrdio je moje ubjeđenje da je u mom slučaju, upotreba farmakoloških sredstava  bila neefikasna i na duže staze – štetna. Moje tadašnje opće stanje opisala bih kao potpuno dno. Jako sam željela da se vratim zdravom i normalnom životu. Često sam sebi govorila da nakon svega mora postojati neki put do normalnosti! Očajnički sam tražila izlaz iz te situacije.

U to vrijeme, mnogi od mojih prijatelja preporučivali su mi razne usluge iscjelitelja i bioenergetskih terapeuta, govoreći o učinkovitosti njihova liječenja. Ali ja sam smjesta odbijala takvo rješenje i nisam ga uzimala u obzir. Bila sam uvjerena da to nije za mene. Osim toga, bojala sam se da mi ova vrsta liječenja može donijeti više štete nego koristi. Čula sam o dosta fatalnih slučajeva te vrste.

Tako sam analizirala moju situaciju i pitala se se što dalje činiti. Na kraju, došla sam do samo jednog zaključka. Činilo se vrlo logično:

Ako mi medicina ne pomaže vratiti se do zdravlja i normalanoga života, onda me samo čudo može spasiti! Tada sam pomislila da je moj spas jedino u Bogu. Jer za Njega, ništa nije nemoguće!

Odlučila sam se okrenuti Bogu s molitvom za pomoć.