Ka Gospodu zavikah u nevolji svojoj, i usliši me (Psalm 120,1)

Nakon prestanka rada u banci, moja situacija se činila apsolutno beznadežna. Osjećala sam se kao da sam stajala na rubu. Izgubila sam posao, bila sam bolesna i nesposobna za traženje ili preduzimanje novog angažmana, potrošila se ušteđevina. Uz to, još se pojavila vrlo duboka tuga koja me uvijek pratila.

Međutim, moje nevolje me nisu više plašile do tog stepena kao prije. Jer svako jutro sam se budila s obnovljenom nadom. Puno sam htjela živjeti, biti zdrava i normalano raditi. Tako sam se držala Boga kao posljednjeg skloništa. Počela sam se vrlo ozbiljno moliti za povratak moga zdravlja. U Bogu sam vidijela jedinog Doktora koji mi može pomoći. Rekla sam sebi da ću Ga moliti tako dugo dok me ne bude čuo. Nisam vidjela ispred sebe druge mogućnosti, nego da budem zdrava i započenem normalan život ponovno.

Vjerovala sam da za Boga ništa nije nemoguće. Često sam čitala Sveto Pismo. Riječ Božja je bila moja istinska duhovna hrana tokom bolesti. Mnogo puta sam analizirala dijelove koji su govorili o iscjeljenjima koje je Isus učinio, a Njegove riječi su mi pružale veliku ljubav. Bila sam sigurna da će ozdravljenje doći, zato što u Evanđelju, nisam pronašla nikakvu situaciju da je Isus odbio milost ozdravljenja ikome. To mi je dalo nadu i upornost u iščekivanju oporavka.

Kada od umora nisam više nalazila riječi molitve, postajala sam poput slijepca u evanđelju, koji sjedi pored ceste i zove cijelo vrijeme: “Isuse Kriste! Isuse Kriste. “I poput njega, činilo mi se da čujem riječi: “Šta hoćeš da za tebe učinim”, odgovarala sam riječima molitve:

Gospodine Isuse Kriste , želim da me ozdraviš.

Da zaliječiš rane moje duše, srca i tijela,

Koje su razlogom grijehova i mojih, i ljudi koje sam upoznala,

Želim da dođeš i spasiš od posljedica mojih grijehova: mojih i svih, na koje sam zgriješila.

Želim da me spasiš od strašnog ropstva Zla, od mučnih nespokoja, bojazni i strahova.

Želim da dođeš i ozdraviš moju dušu , srce, um i maštu , moje misli i moje uspomene , želim da me izliječiš od predrasuda, povreda i kompleksa,

Želim da dođeš i ozdraviš moje tijelo.

Želim da dođeš i uradiš moje potpuno ozdravljenje : duhovno , unutrašnje i fizičko.

Dođi , Gospodine Isuse Kriste ! Dođi i dotakni me ljekovitom moći svoje ljubavi,

Dođi Gospodine Isuse , molim te ! Dođi i ne odgađaj!

Dođi , moj Gospodine , i ozdravi me, a ja ću Te hvaliti kroz cijeli život moj! Amen.

Usrdno sam se molila Gospodinu Bogu da bi mogla preživjeti svaki naredni dan, a navečer sam se zahvaljivala da me provodio kroz njega. Također, sam mu se zahvaljivala za bolest, i često govorila: “Moja bolest je Tvoj blagoslov, Bože, jer sam se zahvaljujući njoj približila Tebi”..

***

Ali Gospodin Bog je šutio. Tada sam počela da sebi postavljam pitanje zašto Isus ne odgovora na moje molitve, kako sam željela? Uskoro – u toku analiziranja dijelova Evanđelja – pala mi je na pamet misao da su moji grijehovi i zavisnosti prepreka na putu oporavka. Bog ne sluša moj zahtjev, jer mnoge od mojih grešaka su me odvajale od Njega.

Uradila sam zatim ispovijest mog cijelog života. Kad sam taj dan prihvatila Svetu Pričest, primijetila sam da imam više snage i hrabrosti, a neke fizičke bolesti znatno su se umanjile. To me iniciralo na često korištenje sakramenta Euharistije. Od tada, počela sam svakodnevno učestvovati na misi i primati Svetu Pričest. Primijetila sam da se nakon učestvovanja u Euharistiji, osjećam i jača i hrabrija.

Mnogo puta se dogodilo da sam do obližnje crkve morala uzeti taksi, jer nisam mogla doći do nje vlastitom snagom. Međutim, nakon primanja Svete Pričesti, osjećala sam se puno bolje, mogla sam samostalno ići autobusom nazad svojoj kući, pa čak i uraditi različite potrebne stvari.

Svakog narednog jutra, osjećala sam se ponovno jako loše, ali Sveta Pričest je opet znatno ublažila simptome. Kad su napadi pojačanih bojazni počeli, prisustvovala sam ispovijedi 2-3 puta sedmično – tada sam takođe osjetila olakšanje. Događalo se da je nastupalo poboljšanje zdravlja znatno za određeni vremenski rok, ali onda tu je uvijek bio povratak na staro. Moj život je bio “u ritmu” od jedne Euharistije do naredne, od jedne do druge ispovijedi. Na taj način sam mogla preživjeti.

U toku bolesti pročitala sam mnoga svjedočanstva o čudesnim ozdravljenjima. U jednom od njih, neko je napisao da onaj koji traži ozdravljenje, treba i dati nešto  Bogu. Počela sam se pitati, šta Ti mogu dati, Gospode? Ja imam tako malo.

Ali Gospodin Bog u svojoj dobroti je otvorio oči moje duše, da bih vidjela koliko sam bila bogata i koliko imam: mržnja prema neprijatelju, predrasuda, odbojnost, stavljanje sebe iznad drugih, antipatija, prezir, bahatost, žudnja za dobrim poslom, velikom platom i karijerom , pohlepa, želja da se postati neko važan, cijenjen, hvaljen… Tada sam se počela odricati svojih dotadašnjih životnih stilova, izvinjavati se za svoje propuste i moliti se Gospodinu Bogu da uzme od mene sve loše sklonosti i navike. Bilo je to vrijeme moje duhovne transformacije.

U dubini duše osjećala sam takođe, da trebam slaviti Gospodina Boga. Od tada, molitva hvale uz mene je bila cijelo vrijeme. Klanjala sam se Bogu, na svakom mjestu i u svako vrijeme: u obavljanju kućanskih poslova, hodanju ulicom ili tokom obroka. Tako da je molitva prožimala cijelo moje “ja”, svaki ćošak duše i srca. Klanjala sam se Bogu, zaboravljajući o stvarnosti.

Jednoga dana prišla mi je misao, da moleći za svoje ozdravljenje, ne trebam zaboraviti da molim za ozdravljenje drugih bolesnika i paćenika. Tako sam se počela zauzimati za prijatelje, za koje sam znala da su bolesni. Molila sam takođe i za ljude koje sam susretala na ulici, pored kojih sam stajala na autobusnoj stanici, s kojima sam putovala autobusom ili tramvajem, i za one koje sam upoznala u crkvi. Molila sam se za bolesne kada sam prolazila pored bolnice. Gdje god sam bila, kao bolesna osoba lahko sam uočavala u gomili drugih one koji se bore s njihovom tugom. Molila sam se i povjeravala ih sve Isusu.

***

Jednog dana, moje stanje se odjednom pogoršalo. Momentalno, sve me je počelo boljeti. Činilo mi se da su svi mišići u tijelu otkazivali poslušnost. S mukom sam se kretala, a noge su mi postale opterećene do te mjere da nisam mogla sići niz stepenice sa sprata, ni kasnije ići gore. Moje tijelo se grčilo, pojačali su se bolovi u vratu i kičmi. Uz još veću snagu nego prije toga, počeo me mučiti osjećaj nespokoja i straha. Bile su to najveće patnje tokom perioda bolesti.

-Gospodine Isuse, samo Ti znaš što je sa mnom, povjeravam se Tebi u potpunosti. Pomozi mi! – Tada sam rekla – Isuse, Ti takođe djeluješ kroz ljude. Molim Te, stavi na moj put osobe kroz koje mi možeš pomoći.

Taj dan sam prihvatila Isusa kao svog Gospodina i Spasioca. Dala sam Mu svaki djelić i sferu mog života. Iz dubine srca rekla sam Mu, “Da” za Njegovu punu prisutnost u mom životu. Zamolila sam Ga da raspolaže sa mnom u skladu s Njegovom voljom, i pristala na sve što On želi sa mnom da učini. Predala sam se u potpunosti Isusu i pristala Mu dati cijeli svoj život bez ikakvih uslova. Tada sam rekla:

-Gospodine, neka Tvoja volja bude u mom životu.

***

Bilo je majsko jutro godine 2001. Tog dana, kao i obično, otišla sam na jutarnju misu. Nakon završetka mise ostala sam još da bi se molila. Crkva je bila gotovo prazna, a ja sam još uvijek sjedila u potpunosti utonula u tihu molitvu. Odjednom sam osjetila kako neko sjedi pored mene. Pogledala sam na desnu stranu i vidjela nepoznatu ženu srednjih godina. Na njenom licu oslikavale su se emocije.

-Gospodin Bog čuje vaše molitve – rekla je – Sve će biti u redu.

-Kako ste znali o meni? -upitala sam iznenađena.

-A jeste li čuli za Duha Svetoga? – upitala je, i dala mi posjetnicu s brojem telefona, žurno se udaljivši.

Još tog dana nazvala sam taj broj. Osoba s kojom sam razgovarala, od tada je počela moliti za moje ozdravljenje, a također mi je savjetovao da koristim sakrament bolesničkog pomazanja. Nakon nekoliko dana duhovne pripreme, dao mi je sakrament sada pokojni fra. Teofil Hermann u kapeli Čudotvorne Medaljice, na ulici Radnoj u Varšavi. Sjećam se sveštenik mi je rekao na kraju:

– Molim te zahvali Mariji Majci Božijoj za njen zagovor Bogu.

***

Nakon usvajanja sakramenta primijetila sam da se nešto događa sa mnom. Brzo sam primijetila da me je Bog dotaknuo ljekovitom moći svoje ljubavi i počeo je proces ozdravljenja. U roku od nekoliko dana bili su vidljivi prvi znakovi djelovanja Gospodina Boga. Počelo je s popuštanjem strahova, postepeno sam se prestala bojati hodanja, prelaska ceste i vožnje autobusom. Osjećala sam jasno da je ovo ojačalo mišiće na nogama, jer sam od tada normalno hodala i sjedala na autobus.

Ubrzo sam saznala da su se u mojoj župnoj crkvi održavala okupljanja molitvenih grupa. Na prelazu iz proljeća u ljeto 2001, otišla sam na prvo okupljanje. Kada sam došla u molitvenu grupu, još uvijek sam bila jako bolesna. Danas, nakon godina zajedništva sa Crkvom, mogu sa sigurnošću reći da sam zdravlje i život pronašla u Katoličkoj Crkvi. Ovo je mjesto gdje sam se ponovo rodila i zahvaljujući njemu, vratila u normalan život.

Zajednička molitva, obožavanje Gospodina Boga, uzajamna podrška u molitvi, svjedočanstva ljudi koji su izišli kroz Božji zahvat iz najvećih teškoća u životu, sakramenti – sve to mi je bilo potrebno da izliječim moju bolesnu dušu i tijelo. Koliko puta se molilo za mene lično! Višestruko se nad mnom odvijala molitva posrednička. Sjećam se prvi put sam ga doživjela već na mom drugom okupljanju grupe. Odmah na drugi dan nakon molitve sam osjetila lakoću u nogama, mogla sam skakati, trčati i plesati. Bila sam jako vesela i sretna. Zahvaljivala sam Gospodinu Bogu i klanjala Mu se za to što je za mene učinio.  

Također sam učestvovala u brojnim svetim misama spojenim s molitvom za ozdravljenje. Tokom jedne od njih čula sam riječ znanja: „Sada Gospod liječi ljude s dubokom tugom”. Nisam odmah shvatila da je Isus također dodirnuo i mene. Tek nekoliko dana kasnije, shvatila sam u jednom trenutku da je tuga u potpunosti nestala, a na njeno mjesto se ugostili mir i radost.

Na taj način, Isus je počeo proces moga liječenja od bolesti i nevolja, kojih je bilo toliko puno. U to vrijeme nisam znala da će taj proces potrajati dugi niz godina. U tom procesu, neki problemi se smirili, a onda se opet vratili, ponekad s novom jačinom. Morala sam učiti pratiti milost Božiju, a takođe i strpljenje i upornost u uklanjanju bolesti i nevolja.

Hvala Ti, Gospodine Bože, na Tvojoj milosti!