Godine 2011 dogodio se dramatični događaj. Našla sam spas u Križu, Krunici i Božjem milosrđu.

Bio je kraj januara 2011. Ova je zima bila jako teška. Palo je puno snijega koji se tokom dana istopio na suncu i odmah bi smrznuo čim se temperatura smanjila. Tada je postajalo vrlo klizavo i morali ste paziti da se ne prevrnete na ledenim trotoarima.

Slično je bilo i ove januarske večeri, kad sam s psima izašla u šetnju. Tokom dana bilo je vlažno, ali navečer se opet ohladilo i rastopljeni snijeg se smrzavao. Trotoari u naselju bili su prekriveni ledom i nažalost nisu bili posipani niti pijeskom ni solju. Psi su brzo otrčali jer su željeli što prije doći na livadu pored moga naselja. Pokušala sam držati korak s njima i odjednom … okliznula sam se, izgubila ravnotežu i pala. Pala sam nazad i udarila glavom o tvrde pločice trotoara. Glava i torzo odskočili su od površine poput lopte. Snaga refleksije natjerala me da istog trenutka skočim gore. Zahvaljujući tome brzo sam ustala i uplašena se uputila s psima – ovaj put pažljivije – otišla na obližnju livadu. Iako sam bila pomalo šokirana, šetnja se odvijala bez prepreka, jer još nisam osjetila nikakve efekte pada.

***

Sljedećeg dana sam osjetila jaku glavobolju i vrtoglavicu. Počele su me boljeti noge i kičma. Osjećala sam se fizički slabo. Sljedećih dana stanje mi se pogoršalo. Bila sam sve slabija i bolovi su se pogoršavali. Bolilo me cijelo tijelo: vrat, kičma, noge, ruke – ali ponajviše  glava. Bol je bila toliko jaka da sam mislila da će mi puknuti lobanja. Imala sam visoku temperaturu i pred očima mi je postajalo tamno. Mislila sam da ću se onesvijestiti. Pravila sam hladne komprese na glavi da bih se malo ohladila, ali nije mnogo pomoglo.

Bol je bila popraćena jakom vrtoglavicom. Oslabljena na nogama, morala sam paziti da ne padnem. Oštra bol u cijeloj kičmi spriječila me u održavanju ravnoteže. Došlo je do toga da sam se jedva mogla pomaknuti, a praktički ništa nisam mogla napraviti zbog nedostatka snage. Zbog toga sam morala ležati gotovo stalno. Ali kad sam ležala, osjećala sam se kao da padam dolje i da ću u trenu izgubiti svijest. Ubrzo su se pojavili problemi s pritiskom i bol srca. Pored toga, od dana nesreće bila sam još uvijek anksiozna i uplašena jer sam se jako bojala šta će se dogoditi sa mnom.

Nakon nekoliko dana zdravlje mi je bilo toliko loše da sam pomislila da su to posljednji trenuci mog života i da ću uskoro umrijeti. U to sam vrijeme tako blisko osjećala nesigurnost i prijetnju smrti. To su bili strašni trenuci! (Ova iskustva su bila uzrokom da sam se od toga vremena molila za ljude koji su patili)

Nekoliko dana nakon pada, prijavila sam se za posjetu ortopedu, ali nažalost morala sam to otkazati. Imala sam tešku gripu koja je trajala nekoliko sedmica. Kad je bolest prošla, bila sam jako slaba i nisam imala snage ići i vidjeti doktora. Takođe su me spriječile jaka vrtoglavica, problemi u održavanju ravnoteže i fluktuacije pritiska. Zato sam se bojala da ću se na putu osjećati slabo i opet ću pasti na klizav trotoar. Nažalost, u to se vrijeme tako dogodilo da nije bilo nikoga ko bi mi pomogao doći do doma zdravlja.

***

U prvim mjesecima nakon pada, tj. od kraja januara do septembra 2011, još uvijek sam se mogla – prilično rijetko – samostalno kretati u neposrednoj blizini svog bloka. Činila sam to s velikim poteškoćama i trudom, ali s vremena na vrijeme uspijevala sam riješiti potrebne stvari.

Moje se stanje međutim pogoršalo. Osmog septembra 2011. posljednji put sam otišla izvan svog stambenog naselja. Tog dana odlučila sam otići na svetu misu u kapeli u obližnjoj bolnici. Nažalost, nekoliko metara iza vrata imanja osjetila sam muku. Odjednom sam osjetila veliku slabost i glavobolju. Mislila sam da ću se onesvijestiti u trenutku. Srećom, došao je čovjek i ja sam ga zamolila da me vodi do kapija naselja. Sjećam se da mi je rekao: “Ne biste trebali hodati sami.” Od tada sam se ograničavala odlazeći iz bloka jer sam se bojala da će se situacija ponoviti i da ću se opet onesvijestiti. Mogaao sam si priuštiti samo da odvedem svoja dva psa u kratku šetnju. Čvrsto sam držala povodac obje rukama i na taj način uspijevala sam održati ravnotežu.

Stalna molitva za Božje Milosrđe

Od trenutka nesreće neprestano sam tražila pomoć od Boga. Stalno sam pozivala na Božje milosrđe. Dugujem samo Božjoj milosti da sam mogla proći kroz ovo životno iskustvo, koje mi je tako teško. Sada, kad je prošlo dosta vremena od tog nesretnog pada, želila bih reći da ne bih preživjela posljednjih mjeseci i godina da nije bilo vjere i molitve. Otkrila sam spas u Križu i u molitvi, prije svega u krunici i kapeli Božjeg milosrđa.

Odmah nakon nesreće posvetila sam se Majci Božjoj. Vjerujem da sam zahvaljujući Marijinoj pomoći mogla proživjeti sva teška vremena. Stalno sam je zvala i molila za pomoć. Često se događalo da sam pomislila da više ne mogu podnijeti bol i mentalnu napetost. U to sam vrijeme duhom i ponekad naglas plakala Majci Božjoj. I priskočila mi je u pomoć i zahvaljujući tome uspjela sam ustrajati. Bilo je mnogo takvih čuda! Majka Božja mi je neprestano pomagala i nastavlja mi pomagati kako u fizičkoj patnji, tako i u duhovnoj promjeni.

I tako sam se jednom rukom priljubila za krunicu i Mariju, a drugom rukom prikovala za križ, pozivajući Boga i pitajući Ga za Milosrđe. Uvijek sam imala mali metalni križ sa sobom s kojim se nisam rastavljala. Kad mi je bol puhala lubanju i pomislila bih da sam gotova, stavila bih križ na bolnu glavu i molila za Božje milosrđe. U to sam vrijeme osjećala olakšanje i umirenje u patnji.