Na prijelazu 1995. i 1996. osjećala sam se nadahnuto iskoristiti svoje vrijeme za učenje stranih jezika, njemačkog i engleskog jezika. Osjetila sam unutarnju snagu koja me inspirirala da marljivo i uporno učim oba jezika po nekoliko (!) sati dnevno (sada, godinama kasnije, jasno mogu vidjeti da je to bila Božja inspiracija). Kao nezaposlena osoba imala sam dosta slobodnog vremena koje sam gotovo u potpunosti posvetila učenju. U samo nekoliko mjeseci dobro sam savladala engleski i njemački jezik. Tada sam odlučila položiti odgovarajuće ispite i dobiti potvrde koje potvrđuju moje znanje oba jezika. I tako se dogodilo. Najprije sam stekala njemački certifikat koji potvrđuje moje znanje jezika na naprednoj razini. Tada sam se prijavila za ispit iz engleskog koji je organiziralo British Council. On se trebao održati početkom prosinca 1996. u glavnom gradu. Uoči odlaska na ispit rekla sam majci:

-Možda ću naći neki posao u Varšavi.

U mali ruksak spakirala sam samo ručnik, četkicu za zube, nekoliko stvari za promjenu i Bibliju. Uzela sam i našu zadnju ušteđevinu i oprostila se s majkom koja se jako brinula za mene. Znala je da u Varšavi nemamo nikoga bliskog tko bi mi mogao pomoći. Sjećam se da sam se vozeći se u  autobusu i molila i žustro govorila: “Gospodine Isuse, znaš da ja tamo nemam nikoga! Pomozi mi!”

***

Prvo što sam učinila nakon dolaska u glavni grad trčala sam na kiosk i kupila novine s oglasima agencija za promet nekretninama. Iznutra sam osjećala da moram prvo potražiti krov nad glavom. Razmišljala sam o nekoj maloj i jeftinoj sobi za najam. I doista, istog dana sam uspijela – hvala Bogu – pronaći jeftinu sobu u blizini centra grada. Baš tamo – kod gospođe B. – trebala sam živjeti narednih pet godina.

Nakon toga sam intenzivno počela tražiti posao. Neprekidno pregledavanje tiskanih oglasa, dogovaranje intervjua, brojni razgovori za posao – tako je izgledali moji sljedeći dani. Budući da ove metode pronalaska zaposlenja nisu dale rezultata, odlučila sam staviti vlastitu ponudu u novine.

U to sam vrijeme otišla sam kući za Božić. Nakon povratka u Varšavu nisam imala vremena ući u stan, kad me gospođa B. na vratima dočekala s radosnom viješću.

– Neki muškarac je nekoliko puta nazvao u vezi tvoga oglasa. Predstavio se kao predsjednik tvrtke … – zamislila se pokušavajući se sjetiti naziva  – Rekao je da će ponovno nazvati jer hitno traži zaposlenika. I pretpostavljam da stvarno tako jest, jer je nazvao malo prije tvog dolaska da bi dogovorio sastanak.

I što, to je bile zaista ugodna vijest! Istog dana primila sam još jedan poziv od tog poslodavca. Hitno je tražio pomoćnicu i bio je vrlo nestrpljiv da se što prije zaposlim u njegovu tvrtku. Kad smo se sastali, predsjedavajući tvrtke je odmah odlučila o mom zaposlenju, ne pitajući moje profesionalno iskustvo. Na taj sam način već sljedećeg dana započela svoj prvi posao.  

U tvrtki sam učila sve ispočetka, sve što je povezano s uredskim radom, od podrške za računalnu i uredsku opremu, korisničku službu itd. Istovremeno sam se upoznala s funkcioniranjem poduzeća o kojem do tada nisam imala pojma. Nakon višemjesečnog rada šef je rekao da je vrijeme da proširim svoje dužnosti. Od pomoćnika sam postala kadrovski specijalist.

Nažalost, sredinom 1997. godine nad tvrtkom su se počeli skupljati crni oblaci. Teška financijska situacija i prijetnja bankrotom bili su razlog odluke uprave da smanji troškove. Ja prva sam snosila posljedice ove odluke kao osoba s najnižim iskustvom u tvrtki, manje od šest mjeseci. Jednog dana u kolovozu dobila sam obavijest o raskidu ugovora o radu od strane poslodavca. Trebala sam otići krajem kolovoza, tako da sam imala samo manje od dva tjedna da nađem posao.

– Nakon tako dugog razdoblja nezaposlenosti opet bez posla ?! – hučalo mi je u glavi. Zbog toga sam se počela puno moliti i moliti Boga za posao.

***

Slično kao i prije nekoliko mjeseci, i ovaj put sam postavila oglas u rubriku “U potrazi za poslom”. Također sam odgovarala na ponude za posao u dnevnom tisku. Jednog dana primila sam telefonski poziv direktora jedne od njemačkih tvrtki sa sjedištem u Varšavi. Njegova je tvrtka hitno tražila stručnjaka za organizacijska i kadrovska pitanja.

Sutradan sam otišla na razgovor za posao. Pokazalo se da je šef rođeni Nijemac, uopće nije govorio poljski, tako da se moje znanje njemačkog jezika pokazalo neophodnim. Pored upravljanja osobljem, moj najvažniji zadatak bio je pripremiti mjesečna ekonomska izvješća za sjedište tvrtke u Njemačkoj. Šef nije ulazio moje prethodno profesionalno iskustvo. Najvažnije mu je bilo da prije svega moram ispravno pripremiti trenutna izvješća, a također i napraviti dospjela izvješća o poslovanju tvrtke. Sve je to trebalo pripremiti na njemačkom. Bila sam svjesna da nemam odgovarajuće iskustvo, međutim osjećala sam da bih trebala prihvatiti ovu ponudu. Šefu je bilo jako stalo da što prije izvršavam svoje nove dužnosti, pa sam počela raditi odmah nakon što sam napustila prethodnu tvrtku, tj. 1. rujna 1997. godine.

Kad sam vidijela kako izgleda izvješće za sjedište tvrtke, pomalo sam se uplašila. Trebala sam ga pripremiti, između ostalog na temelju bilance, a nikad nisam imao nikakve veze s računovodstvom! Uz to, morala sam koristiti poseban računalni program za izvođenje grafičkih sažetaka i analiza. A ja sam tek  počela učiti osnove računalnih vještina! Znala sam da to ne mogu sama bez Božje pomoći. Tako sam se počela moliti i moliti Boga da mi pomogne izvršiti ovaj zadatak. Sljedećih dana posvetila sam upoznavanju dosadašnjih tajni računovodstva.

Nakon otprilike tjedan dana, spremno je bilo za slanje izvješće u formatu A4 na nekoliko stranica. Ubrzo nakon toga, dobila sam poziv iz sjedišta u Njemačkoj sa zahtjevom da razjasnim različita financijska i računovodstvena pitanja, kao i podatke sadržane u izvješću. Istog dana šef je došao u moj ured. Zahvalivši mi izgovorio je riječi kojih se i danas sjećam:

– Upravo sam primio poziv iz Njemačke. Po prvi put je sjedište tvrtke zadovoljno izvješćem. Otkad im šaljemo izvješća, to je tek sada stvarno dobro pripremljeno. Hvala!

Slušala sam njegove riječi u tišini i nisam mu mogla puno odgovoriti. Znala sam da je taj „uspjeh“ dugujem samo Bogu koji mi je dao svjetlo Duha Svetoga i omogućio mi da napravim izvješće o pitanjima o kojima prije nisam imala pojma.

***

Radila sam u njemačkoj tvrtki sasvim kratko vrijeme, samo dva mjeseca. Vjerojatno se ne bih odrekla ovog posla jer sam bila zadovoljan njime, unatoč mnoštvu dužnosti. Imala sam i dobar odnos sa šefom koji mi se činio zadovoljan mnome.

Ali u to vrijeme gospođa B. mi je dala telefonski broj za novootvoreni odjel u sjedištu jedne od banaka u kojoj je njezina kći tek započela s radom. Banka, kao tajkun u industriji financijskih usluga, čiji je logo jako poznat široj javnosti u cijeloj zemlji, zapošljavala je u to vrijeme više od četrdeset tisuća zaposlenika. Zbog razvoja poslovanja, u sjedištu je stvoren odjel za platne kartice, kojem su traženi zaposlenici.

Gospođa B. me stalno poticala da podnesem dokumente, a ja sam još uvijek odgađala. Tek sam započela raditi u njemačkoj tvrtki, bila sam zadovoljan poslom i nisam baš namjeravala tako brzo mijenjati posao. Međutim, gospođa B. nije odustajala i sustavno je razgovarala sa mnom:

-Jesi li već zvala? Jeste li zakazali sastanak? Pa, nazovi napokon!

Napokon sam odlučila nazvati ponuđeni broj i zakazati sastanak. Nakon kratkog telefonskog razgovora, direktor se složio sastati sa mnom. U propisanom roku sam se javila za interview. Razgovor nije bio dug, ali sigurno ću ga još dugo pamtiti. Na kraju razgovora, direktor je rekao:

– Nažalost, trenutno u odsjeku nema slobodnog mjesta koja odgovara vašim kvalifikacijama. Međutim, uzimajući u obzir buduće potrebe odjela za razvoj, stvorit ćemo za vas novu poziciju u kadrovskoj jedinici s profilom koji odgovara vašem iskustvu.

Kad sam nekoliko minuta kasnije napustila odjel, o mom zaposlenju odlučeno je od početka sljedećeg mjeseca. Morala sam dostaviti samo tražene dokumente.

I tako, početkom studenog 1997. godine postala sam uposlenicom u malom timu, uglavnom upravljajući kadrovskom administracijom. U početku sam se bavila osnovnim kadrovskim pitanjima. No, direktor je imao planove za brzi razvoj odjela i zapošljavanje mnogih novih uposlenika. Stoga je namjeravao proširiti zadatke mog tima suvremenim upravljanjem ljudskim resursima i potaknuo me da proširim svoje stručne kvalifikacije u upravo tom smjeru. Dakle, potaknuta od strane direktora, sudjelovala sam u nekoliko priprema u području ljudskih resursa kako bih se pripremila za nove, odgovornije obaveze. 

***

Na taj način – mojim dolaskom u Varšavu – Bog je promijenio moju sudbinu i pokazao mi Svoje Milosrđe dajući mi milost rada. Prve godine mog boravka u Varšavi bile su „radostan dio“ mog života, pun profesionalnih uspjeha, obilja materijalnih dobara i financijskih sredstava. Bog me razmazio kao malo dijete, dajući mi „bombonijere“ i „slatkiše“. Poput dobrog Oca, on me je čudesno vodio, dajući mi svaki put sve bolje i bolje zaposlenje, odgovorniji položaj i veću plaću. Dao mi je milost kojom sam razvijala svoje vještine i profesionalne kvalifikacije. Bog mi je dao svjetlost Duha Svetoga i tako mi omogućio obavljanje zadataka i obavljanje profesionalnih dužnosti u kojima nisam imala prethodnog profesionalnog iskustva..

To je ujedno bilo i vrijeme neprestanog približavanja Bogu, sjedinjenja s Njim kroz molitvu i razmišljanje o Riječi Božjoj; vrijeme hvale i zahvalnosti za Božje Milosrđe. Osjećala sam se kao malo dijete u naručju voljenog Boga Oca koji svojoj djeci daje milost i blagoslov. Osjećala sam se kao da neprestano dobivam divne darove od Njega. Tada nisam znala da je najveći dar koji čovjek može primiti od Boga križ i sudjelovanje u patnji Njegovog Sina, Isusa Krista. Uskoro sam to trebala saznati, jer me je čekao put križa, ispunjen stalnom patnjom i mnogim bolnim iskustvima.