Nakon nekoliko mjeseci rada, direktor mi je počeo dodijeljivati sve ozbiljnije i odgovornije zadatke (obuka, zapošljavanje zaposlenika). Ubrzo mi je naložio da razvijem i provedem projekt koji će omogućiti ocjenu preko 120 zaposlenika. Za izradu projekta trebalo mi je oko tri mjeseca. Početkom prosinca 1998. predstavila sam spreman projekt za provedbu, koji je direktor u potpunosti odobrio. Nažalost, provedba projekta morala je biti pomaknuta zbog moje bolesti. Nekoliko godina patila sam od tumora štitnjače koji su narasli na nekoliko centimetara. Zbog toga sam osjećala razne tjelesne tegobe koje su mi onemogućile normalno funkcioniranje. Liječnici su me pritiskali da se što prije podvrgnem operativnom zahvatu. To se dogodilo odmah nakon Božića. Nakon operacije bila sam preslaba za rad i zbog toga sam cijeli siječanj provela na bolovanju.

Kad sam se nakon pauze od otprilike mjesec i pol dana vratila na posao, ispostavilo se da je u mom odjelu došlo do velikih organizacijskih i kadrovskih promjena. Moj dotadašnji direktor više nije zauzimao svoje mjesto i uskoro je trebao napustiti banku. Njegov nasljednik imao je drugačiju viziju razvoja odjela, u kojoj u ovom trenutku nije bilo mjesta za uvođenje modernih metoda upravljanja osobljem. Stoga sam pomislila da projekt koji sam razvila više nije potreban i da bi bilo najbolje pospremiti ga u ladicu. Ali – kako se kasnije ispostavilo – na svijetu nema slučajeva, a sve što se događa ima svoju svrhu i smisao.

Sredinom veljače 1999, nazvali su me iz središnjeg ureda banke, konkretno iz odjela za upravljanje ljudskim resursima, i ponuđena mi je neovisna pozicija u novootvorenom timu za ljudske resurse ili Human Resources. Kako se ispostavilo, dotadašnji direktor mog odjela poslao je projekt sustava procjene koji sam razvila jednom od potpredsjednika banke, uz prepooruke za mene. Nudili su mi atraktivne financijske uvjete, široke mogućnosti obuke i razvoja, a u bliskoj budućnosti funkciju upravljanja timom. Nakon nekoliko dana razmišljanja, prihvatila sam ponudu.

Kada sam rekla jednoj od svojih prijateljica, Ivoni, bila je prestravljena:

“Djevojko, dobro razmisli što radiš! Još uvijek se možeš predomisliti.”

Zapanjena njenom reakcijom, otkrila sam da Jola, Ivonina prijateljica, radi u odjelu za upravljanje ljudskim resursima. Jolin neposredni nadređeni je zamjenik direktora odjela, kojem sam i ja trebala odgovarati. Jola se često žalila na svog šefa. Zbog njegovog ponašanja ona ga je, između ostalog definirala i kao “bezobzirnog gestapovca”. Sijao je strah u odjelu, nije se slago ni s kim i nije štedio na  nevolje svojim zaposlenicima. Kako je tvrdila Jola, mnogim zaposlenicima je “oduzeo” puno zdravlja.

Ivona me je u svakoj prilici uvjeravala da odbijem ponuđeni posao. Međutim, sve formalnosti u vezi s novim zapošljavanjem su već bile dovršene i spremala sam se svakog dana promijeniti svoj položaj. Nisam se više mogla povući.

***

1. ožujka 1999. godine počela sam raditi na novoj poziciji. Ubrzo su se riječi upozorenja obistinile i moj križni put je započeo.

Bila sam prvi zaposlenik u novostvorenom timu. Nakon otprilike dva tjedna, pridružila mi se nova osoba R. Naš prvi susret nije bio baš ugodan. Došlo je do napetosti koja je ozbiljno utjecala na moju kasniju situaciju na poslu.

Već u prvim riječima R. je čvrsto rekla da je zaposlena da vodi tim. Njezin ton glasa i izraz lica ukazivali su na to da je ona odlučna osoba koja zna što želi i da ne može podnijeti protivljenje. Trenutak kasnije uspjela sam se uvjeriti da me moji osjećaji ne dovode u zabludu. U jednom trenutku rekala sam joj o svojim dogovorima s direktorom tijekom intervjua. Izjavila sam da sam ja također zaposlena da vodim tim. Dodala sam da je moje radno mjesto neovisno i da izravno izvještavam zamjeniku direktora. Reakcija R. bila je vrlo burna. Povišenim glasom kategorično je naglasila da je ona moj nadzornik i da joj se moram pokoriti.

Nakon našeg prvog razgovora R. je otišala kod direktora da porazgovara o tome. Ja sam to isto uradila i tražila od njega da objasni situaciju. U isto vrijeme tražila sam utvrditi opseg dužnosti, koji bi između ostalog razjasnio pitanje podređenosti. Međutim, šef je bio gluh na moje molbe i odgovarao je na moja pitanja izbjegavanjem.  

Od tog dana počeli su moji problemi. Direktor je počeo da me izbjegava, pa čak i ignorira. Prestao mi je davati važnije zadatke. Često me tretirao kao zrak i ponašao se kao da nisam u blizini. Jednostavno  nije obraćao na mene pažnju. Primijetila sam i da je direktor tražio priliku da me uhvati u greškama i nedostacima u obavljanju mojih dužnosti.

Od našeg prvog sastanka R. je išla do šefa da prigovara. Na taj je način započelo vrijeme neprestanih optužbi, kleveta i uništavanja mog ugleda putem demantija na rukovodstvo odjela. Kao rezultat toga, postupno su me uklanjali sa profesionalnih dužnosti i ograničavali pristup službenim informacijama. Nakon nekoliko mjeseci potpuno mi je zabranjeno obavljanje trenutnih zadataka i bila sam lišena radnih alata. Istovremeno su me pokušali nagovoriti da podnesem ostavku i napustim banku. Direktor mi je stalno prijetio otkazom ako ne odem dobrovoljno. Da bi me prisilili na otkaz, iako sam bila zaposlen na svom položaju – zaposlili su novog zaposlenika. Ispostavilo se da je to bio poznanik moje kolegice iz tima. Stoga me gotovo svaki dan zvao nadzornik, koji me je nagovarao da odem što prije. Pored toga, direktor je uputio pritužbe o meni potpredsjedniku banke zaduženom za naš odjel. Unatoč tome, nisam bila otpuštena jer nisu pronađeni argumenti koji bi opravdali raskid mog ugovora o radu.

Konačno, direktor me odlučio izolirati iz tima. Naređeno mi je da se preselim u malu sobu u zabačenom dijelu hodnika. Bila je to tamna kabina koja je mogla smjestiti samo stol, stolicu i ormar. Tako sam bila osuđena na potpunu neaktivnost tijekom cijelog radnog dana od 8,00 do 16,00 sati – bez osnovnih radnih alata (računalo, telefon) i samim tim bez mogućnosti daljnjih obavljanja zadataka. Kroz sve ove aktivnosti uprava me htjela natjerati da napustim banku.

Fenomen koji sam doživjela naziva se imenom “mobing”. Mobing je psihološko maltretiranje, uznemiravanje i šikaniranje na radnom mjestu. U poljskom zakonodavstvu mobing je definiran kao: „radnje ili ponašanja u vezi sa zaposlenicima ili usmjerena protiv zaposlenika, koja se sastoje od upornog i dugotrajnog uznemiravanja ili zastrašivanja zaposlenika, što mu izaziva podcijenjenu procjenu profesionalne podobnosti, izazivajući ili ciljajući na ponižavanje ili ismijavanje zaposlenika, izoliranje ili eliminacija iz tima suradnika ”(čl. 94. st. 2. Zakona o radu).

Namjera mobinga je izvršiti snažni pritisak na zaposlenika da ga se natjera da ostavi posao i napusti tvrtku. Glavni učinci mobinga nisu samo gubitak zaposlenja, već i zdravstveni problemi. Uz intenziviranje manifestiranja mobinga, javljaju se zdravstveni poremećaji različite prirode, praćeni ozbiljnim i kroničnim bolestima.

Aktivnosti mobinga protiv mene provodio je u roku od 16 mjeseci zamjenik direktora odjela (moj izravni šef) uz aktivno sudjelovanje kolege iz mog tima. Mobing se odvijao uz znanje i saglasnost direktora odjela. Kao rezultat mobinga, gotovo sam u cjelosti izgubila zdravlje i snagu. 

***

Od početka mobinga, pokušavala sam doživjeti ovo teško vrijeme u skladu s Božjom voljom. Kao i uvijek, mnogo sam čitala Sveto Pismo. Tada su mi snažno u srce došle riječi Izaijine knjige (48,17): “Ja sam Gospod Bog tvoj koji te učim da bi napredovao, vodim te putem kojim treba da ideš.” Zato sam se utješila da idem pravim putem, jer je sam Bog odabrao ovo radno mjesto za mene. Vjerovala sam da je put na koji mi On ukazuje da slijedim, najbolji. Pored toga, mislila sam da Bog ima plan za mene povezan sa situacijom koju sam proživjela, zbog čega sam se svim silama trudio da mu vjerujem. Bila sam uvjerena da je moja patnja – kao i sve ovozemaljske brige – privremena, smislena i da će služiti dobru u budućnosti.

Stoga sam molila Boga da mi pomogne provesti vrijeme u odjelu za ljudske resurse u skladu s Njegovom voljom. Molila sam se da se Njegovi sveti planovi za mene ispune u svemu, a kad dođe vrijeme da napustim banku, da bi otišla s mirom u srcu. Molila sam da svaki dan započnem i dovršim svoj posao, a da se ne uvrijedim i ne žalim za svojim krivcima. Molila sam Boga da me zaštiti od lažnih koraka, od loših poteza, nepovratnih i neugodnih odluka. Dala sam Bogu cijeli svoj put i potpuno se prepustila Njegovom vođenju. Svakog dana sam se ponovo povjeravala Isusu, svim događajima koji su se tada dogodili i mojim krivcima, tj. ljudima koji su počinili mobing aktivnosti protiv mene. Kao što se Krist molio za svoje progonitelje, tako sam i ja molila za svoje krivce i tražila milost i oproštenje za njih.

***

Preko desetak mjeseci mobinga bilo je za mene jedinstveno vrijeme da se približim Bogu i ujedinim se s Njim. Zahvaljujući tim iskustvima uspjela sam upoznati i produbiti patnje Isusa Krista. Naročito razdoblje Velikog Posta učinilo me refleksivnom i potaknulo me na razmišljanje o mom životnom putu. Često sam na stranicama Svetoga pisma razmatrala Gospodnje muke i moje misli su tada bile usmjerene prema raspetom Kristu. On sam, koji je podnosio svu patnju, poznavao je stanje moje duše i znao je koliko mi je teško.

Razmišljajući o Križnom putu i Isusovu mučeništvu, našala sam analogiju između njegove patnje i svega što sam tada proživjela. Nosila sam i križ koji me preplavio i bio je izvor moje vlastite patnje. Gledala sam Isusov stav, tražeći odgovore na pitanja koja me muče:

-Kako da reagiram na postupke svog šefa i kolegice? Možda bih im se trebala suprostaviti? I ako da, kako? Što trebam učiniti?

Gledajući izmučenog Isusa, očajnički sam tražila smjernice i savjet. Njegovo strpljenje, poslušnost i trajna patnja, nikakva želja za osvetom onima koji nanose bol, molitva za svoje progonitelje – osjećala sam da me Isus, otkopčan na križu, potiče da oponašam njegov stav.

Razmatranje Gospodinovih muka, omogućilo mi je da pogledam svoju situaciju na poslu drugačijim očima i ubrzo je to urodilo plodom, što je bio osjećaj olakšanja, mira u mom srcu i sigurnost da patnja koja sam trpjela skupa s Kristom ima duboko značenje. U to sam vrijeme osjećao nalet snage koji me je pripremio da podnesem svaku nevolju i protivljenje. Unutar utvrđena, mogla sam preživjeti svaki dan, a da se nisam predavala očaju i sumnji.

I kad su se opet pojavila vremena da mi je ponestalo snage, osjetila sam žaljenje, rodila se pobuna, a očaj i sumnja počeli su me opet preplavljivati, tada sam se požalila Bogu i zavapila Mu se u pomoć i spašavanje: „Gospodine! Daj mi snage da nosim taj teret. Gospodine, moje srce ispunjeno je tugom, obeshrabrenjem i beznađem. Gospodine, smiluj se meni. Pomozi mi da zadržim svoje trenutke sumnje i raspada, i ponovo me ispuni vjerom i nadom.“ U drugim sam se trenucima molila: „Gospodine! Kad sam tužna, razveseli me. Ugodu pronalazim u Tebi. Samo Ti možeš umiriti moju bol i patnju. Ti si lijek za sve moje brige!”

Isus Krist je uvijek odgovarao na moj poziv i pritekao mi u pomoć. U njemu sam mogla ugušiti svoju bol i tugu, u njemu je moja patnja našla svoj smisao. U svojoj milosti, Isus se sažalio na mene i dao mi milost za jačanje i boljitak. Zahvaljujući Isusu, mogla bih preživjeti ono najgore.

Jednog dana zapisala sam u svoj dnevnik: “Gospodine, nakon svakog dana osjećam se kao isušena biljka. Daješ mi živu vodu, zbog čega se iznova vraćam u život, dobivam snagu i cvjetam. Činiš me jačom. Ti si za mene poput vrtlara koji se brine za svoje biljke i brine se za njih znajući što im treba u pravo vrijeme. ” Također sam zahvaljivala Isusu na mojoj patnji: “Zahvaljujem Ti na ovoj patnji i hvalim Te za ovu bol koju danas proživljavam. Zahvaljujući tome, mogu barem sudjelovati u Tvojim bolnim Mukama.”  Sada, godinama kasnije, željela bih naglasiti da je nekoliko mjeseci mobinga bilo blagoslovljeno vrijeme, jer sam zahvaljujući stalnim nevoljama uspjela ojačati svoju vjeru u Boga i približiti se Kristu. Vrijeme mobinga bio je moj put križa, koji ne bih prošla da nije bilo vjere, stalne molitve i pomoći Milostivog Boga. Jedini lijek za ono što sam tada doživljavavala bio je Isus Krist. Nada i mir koji mi je dao, nisu mi dopuštali da odstupam od pravog puta. Iako sam bila nemoćna protiv onoga što mi se dogodilo na poslu, moj jedini spas bio je držati se Isusa. Jer držanje uz Isusa Krista je najbolja stvar u ljudskom životu!