Od početka sam pristupala vrlo emocionalno na svakodnevne događaje na poslu i stalno se nervirala povodom nejasne i neizvjesne situacije. Nakon povratka kući iz ureda još uvijek sam preživljavala to što se dogodilo tog dana na poslu. Stalno sam preživljavala i razmišljala nanovo o riječima i ponašanju progonitelja.

Prvi simptomi bolesti pojavili već u prvim mjesecima mog rada u odjelu za upravljanje ljudskim resursima.

Na početku…

• Prvo se pojavila tjeskoba. Išla sam na spavanje, misleći tjeskobno na sljedeći dan, a ujutro sam se budila s grčevima želuca i osjećajući strah od odlaska u tvrtku. Osjećaji tjeskobe i malodušnosti stalno su rasli u meni.
• Počela sam imati problema sa spavanjem, a tijekom vremena, gotovo uvijek pratila me nesanica.
• Izgubila sam apetit. Sve više i više sam počela osjećati nelagodu u želucu koje su se intenzivirale posebno stresnim situacijama za mene, kao što je “poziv na tepih” kod šefa i neugodan razgovor s njim. Nakon svakog takvog poziva dobivala sam bolove u želucu.
• U relativno kratkom vremenskom razdoblju sam počela osjećati fizički umor i slabost. Pojavile su se takođe i glavobolje i vrtoglavice, koje nikada do tad nisam imala.
• Po cijeli dan sam bila u pratnji živčane napetosti koju sam gušila u sebi i za koju sam se starala da ju ne pokazujem. To je bio početak neuroze.
• Počela sam imati problema s nogama i mišićima. Određenog dana sam izašla iz autobusa i odmah primijetila da nešto nije u redu s mojim nogama. Osjećala sam kao da su moji mišići bili ukočeni. Nisam se mogla pomaknuti s mjesta da bi prešla do tramvajske postaje, gdje sam morala presjesti da bi išla na posao. Čekala sam nekoliko minuta prije nego što sam bila u mogućnosti ići dalje normalno. Kasnije, više i češće osjećala sam slične simptome.
• Sljedećega puta kada sam trčala na autobus, a potom kad sam u žurbi željela da uđem u isti – pala sam niz stepenice. Osjećala sam da imam mlitave noge. Nisam imala snage da se dignem, i na onda mi je neka osoba pomogla da ustanem. U narednom periodu mi se dogodilo nekoliko sličnih nezgoda na stepenicama u autobusu ili tramvaju.
• Takvi su događaji rezultirali povećanjem straha od ulaska na sredstva javnog prijevoza. Primijetila sam da se vrlo brzo pojavio i rastao u meni osjećaj napetosti, kada je vozio moj autobus ili tramvaj. Sve manje sam normalno mogla ući, i obično sam se morala pomoći i rukama.
• Nisam znala što se događa sa mnom. Nisam mogla shvatiti kako se to dogodilo da se bojim sjesti na obični autobus, a sve do tada sam putovala puno po Europi, i putovanje autobusom i vlakom bilo je za mene pravi užitak. Osim toga, uvijek sam bila smatrana za osobu zdravu “kao riba” i zbog toga sam sebi postavljala pitanje: Što se sa mnom dogodilo?

Docnije…

• S prolaskom mjeseci tjeskobe, koja me pratila od početka rada u odjelu za upravljanje ljudskim resursima, postupno se ona pretvarala u strahove različitih vrsta. Prvo, počela sam se bojati odlaska na posao i kontakta s progoniteljima.
• Kada je bol u nogama postajala sve teža, pojavio se strah od hodanja i nezgode na ulici. Noge su mi se tresle, i nisam mogla stajati na mjestu na vlastitim nogama. Stoga sam se obično morala držati za nešto kako bi pala. Kada sam se iznova pomjerala s mjesta, moje noge su bile teške i mlitave kao debla; jedva sam ih mogla povući. Bila je to za mene prava tortura.
• U situacijama kao u gore pomenutim, pojavila se druga vrsta straha – strah od pogleda ljudi. Jednostavno, bojala sam se da u pasti pred očima prolaznika. Kad je netko bio u blizini, tada je strah rastao, noge su slabile, osjećala sam se loše, i činilo mi se da ću se onesvijestiti. Došlo je do toga da sam najradije htjela ići nakon što padne mrak, tako da me nitko ne bi mogao vidjeti.

S vremenom…

• Obuzimala me sve veća tjeskoba i strah. Počela sam se bojati obavljati normalne svakodnevne aktivnosti, primjerice: prijelaska ulice, ulaza na rubnik, ulaza na stepenice koje vode na stubište, odlaska u trgovinu, itd. Tjeskoba i strah prožimali su moj cijeli život. To što se sa mnom događalo, to je bilo nepodnošljivo.
• Stalni napadi straha u potpunosti su uništili moj mir i prevrnuli naopačke cijeli moj život. Osjećala sam se sve gore i gore, podjednako i psihički i fizički.
• Pojavili su se i drugi simptomi: jaka bol u vratu i kralježnici, bolovi u prsnom košu različitih omjera. Vidjela sam da sve više i više slabim fizički. To je bio košmar!
• Bila sam puna žala i gorčine, a ono što sam doživjela u “sredini” može se nazvati “oluja emocija”. Zapravo vani sam pokušavala ponašati se mirno, savladati se i biti uljudna prema suradnicima. U stvari, moja se nervna izdržljivost polako završavala. Osjećala sam se kao do krajnje razine napuhani balon koji – pun negativnih emocija, uključujući tugu i osjećaj nepravde – za kratko vrijeme s praskom treba da pukne i raspadne se na komade.

Nažalost…

• Moje zdravstveno stenje je počelo utjecati na efekte rada. Nije više bio sa mnom početni entuzijazam i radost promjene položaja. Posao mi nije davao nikakvo zadovoljstvo, a izvršavanje zadataka – koji su do sada bili veliki izazov – u stvari, postali su samo konačnom obavezom, koju sam izvršavala uz velike napore.
• Prolaskom vremena, imala sam sve više problema s koncentracijom. Također sam otkrila da postupno prestajem vjerovati u sebe, svoje sposobnosti i vještine. Počela sam gubiti samopouzdanje. Na prethodnim radnim mjestima sam vjerovala da sam bila u mogućnosti učiniti nešto važno i korisno za tu dužnost. Tijekom razdoblja zaposlenja u banci u odjelu za upravljanje ljudskim resursima izgubila sam tu vjeru.

Na kraju…

• Nakon nekoliko mjeseci rada pod stresom, u uvjetima mentalne preopterećenosti i rizika od gubitka posla došlo je do najozbiljnijih oboljenja.
• Strahovi su eskalirali do te mjere da se moglo govoriti o traumatskoj tjeskobi. Često sam se budila noću zbog noćnih mora.
• Razvile su se ozbiljne fizičke bolesti. Pratile su me česte blokade fizičkih reakcija, koje su se na početku događale samo u stresnim situacijama. Kasnije, ova se bolest intenzivirala tijekom obične svakodnevice. Simptomi su se pojavljivali svuda – na poslu, na ulici ili bilo gdje.
• Porasli su problemi u nogama, zglobovima i mišićima. Imala sam velike probleme s hodanjem, i nisam više mogla samostalno doći na posao. Gotovo svaki dan sam morala koristiti taksi, jer nisam bila u stanju niti doći do stanice niti ući na autobus ili tramvaj.
• Nisu me obišli niti neurološki simptomi – ukrućivanje ruku, opušteni očni kapci, podvajanje pogleda, problemi i teškoće u izražavanju (zamagljen govor, mucanje), poteškoće s jelom ,otežano gutanje i ukočenost čeljusti.
• Nakupili su se problemi sa srcem. Prije bolest rijetko sam koristila lift u bloku, išla sam pješice (čak i sa teškim stvarima nakon kupovine) na šesti katu, gdje sam živjela tada. Ali intenzitet simptoma, čak i nakon prelaska samo nekoliko metara na ulici osjećala sam snažno lupanje srca i otežano disanje. Na taj način nisam mogla prijeći bilo koju udaljenost bez zaustavljanja nekoliko puta i odmaranja.

Događanja na poslu izazvala su puno oboljenja koja su u relativno kratkom vremenskom razdoblju dovela do gotovo potpunog uništenja moga organizma.