10. Medicina je bila bespomoćna

Od pojave prvih simptoma bolesti počela sam tražiti pomoć od liječnika specijalista. Išla sam naizmjenice do internista, kirurga, ortopeda, neurologa, oftalmologa, laringlolga i endokrinologa. Rezultati svih testova su bili dobri, i nije bilo pronađenog uzroka mojih nevolja.

Moje posjete liječniku bile su tada na dnevnom redu. Samo što u tomu skoro nitko mi nije mogao pomoći. Jer kako možete pomoći nekome, ako su rezultati ispitivanja dobri? S medicinskog stajališta, još uvijek sam bila fizički zdrava osoba. Međutim, ja sam se osjećala sve gore i gore. Liječnici su nemoćno širili ruke, propisivali mi vitamine, preporučujući šetnje, itd, uzimajući u obzir da je izvor mojih problema bio “izvan fizičkog”.

– Vi ste poslije operacije štitnjače, tako da biste trebali izbjegavati stres – rekao je jedan od liječnika.

No, kako sam mogla to učiniti dok sam bila popraćena stalnim stresom na poslu? Tvrdio je moj šef, stres na poslu ima pozitivan učinak na učinkovitost rezultata. Tako da je nemoguće bilo eliminirati stres iz mog života. On je postao moj stalni pratilac, baš kao i u slučaju ostalih kolega.

Jednom sam čula od jednog od liječnika koji nisu znali što učiniti sa mnom, kako je rekao:

-Tako mlada dama, otkud se nalijepilo do vas toliko bolesti?

Tijekom sljedećih nekoliko godina, mnogo sam patila, ali nekako sam pokušavala nositi se sa time i preživjeti nevolje. Hvala Bogu i molitvama preživjela sam najteže razdoblje u mom životu do sada.

U to vrijeme, imala sam vrlo jaku vrtoglavicu, što me je potpuno spriječavalo u radu i svakodnevnom funkcioniranju. Uz to sam imala takvu narušenu uravnoteženost da su moje svakodnevne aktivnosti bile ograničene samo na šetnju s psom do ulaza u naselje. Moje zdravstveno stanje mi je bilo užas i potaknulo me da se vratim do liječnika internista, koji je naložilo niz pretraga. Na taj način sam ponovo počela moj put od liječnika do liječnika. Trajao je više od pola godine, zbog dugih čekanja na pregled kod drugog specijalista. Završila sam tražene pretrage. I opet, sve su bile dobre. Nisu bili pronađeni uzroci vrtoglavica i slabosti.

***

Na kraju sam došla do liječnika specijalista za bolesti mišića, u jednoj od varšavskih bolnica, koji je postavio dijagnozu – myasthenia gravis. To je neizlječiva bolest mišića, što može samo ublažiti simptome davanjem snažne psihotropne droge ili teškom operacijom žlijezda prostate.

Nisam htjela vjerovati da bolujem od mijastenije. Vratila sam se do nekoliko drugih liječnika. Većina njih nije osporavala dijagnozu, govoreći da ju je postavio najbolji poljski stručnjak u tom području. Međutim, jedan od njih je posijao sjeme nade u meni, rekavši mi da rezultati pretrage ne pokazuju potpuno jasne dokaze gore navedene bolesti.

Osjećala sam se sve gore i – u suprotnosti s mojim ranijim otporom, – počela sam uzimati lijekove na recept za liječenje mijastenije. No, ubrzo sam primjetila da sam na njih ovisna. Djelovalisu poput droge – nakon uzimanja simptomi su nestajali, osjećala sam se jaka i zdrava, doslovno sam mogla letjeti. Strah je nestajao, a ja sam mogla uživati u životu. No, nakon nekoliko sati, osjećala sam se još gore nego prije toga – cijelo tijelo je bilo mlitavo, padala je glava, nisam mogla usredotočiti svoje misli, bila sam otupljena, noge su boljele još više, osjećala sam se čudno stezanje u prsima. Osjećala sam jaku glad iznutra, htjela sam posegnuti za novom tabletom. Došlo je do točke da su mi se noge počele krutiti sve više i više dok nisam počela šepati na jednu od njih. Tada mi je liječnik udvostručio dnevnu dozu lijeka. No, ja sam bila užasno prestrašena, što će se sa mnom dalje dešavati, te sam na vlastiti rizik počela ograničavati lijekove, koji su me dodatno fizički slabili.

Jednog dana sam se toliko loše osjećala, da sam se jedva mogla kretati samostalno. Doslovno sam izgubila noge, vrtoglavica se intenzivirala i nisam mogla držati ravnotežu. Tako sam otišla do sljedećeg liječnika neurologa. Ovaj put posjeta je trajala više od sat i pol vremena. Većinu vremena sam odgovarala na pitanja liječnika o svojoj prošlosti. Nakon pregleda i razgovora liječnik je jasno izjavio da su uzrokom ponavljajućih nevolja, neugodna iskustva u posljednjih nekoliko godina. Prema njezinim riječima, nije bilo drugog razumnog objašnjenja, a oporavak – po njezinu mišljenju – mogao je biti jako dug. Kako bi se ubrzao, liječnica mi je propisala moćne psihotropne lijekove, koje sam nakon mjesec dana korištenja, na žalost, morala ostaviti, jer su se nevolje – umjesto nestajanja – još više intenzivirale, a nakon mjesec dana sam već bila toliko slaba da sam jedva mogla obavljati osnovne dnevne aktivnosti.

Na vlastitu odgovornost opet sam prestala uzimati lijekove i došla do zaključka da sam napravila još jedan neuspješni pokušaj farmakološkog liječenja.

Ovaj događaj potvrdio je moje uvjerenje da je u mom slučaju, uporaba farmakoloških sredstava bila neučinkovita i na duže staze – štetna. Moje tadašnje opće stanje opisala bih kao potpuno dno. Jako sam željela da se vratim zdravom i normalnom životu. Često sam sebi govorila da nakon svega mora postojati neki put do normalnosti! Očajnički sam tražila izlaz iz te situacije.

U to vrijeme, mnogi od mojih prijatelja preporučivali su mi razne usluge iscjelitelja i bioenergetskih terapeuta, govoreći o učinkovitosti njihova liječenja. Ali ja sam smjesta odbijala takvo rješenje i nisam ga uzimala u obzir. Bila sam uvjerena da to nije za mene. Osim toga, bojala sam se da mi ova vrsta liječenja može donijeti više štete nego koristi. Čula sam o dosta fatalnih slučajeva te vrste.

Tako sam analizirala moju situaciju i pitala se se što dalje činiti. Na kraju, došla sam do samo jednog zaključka. Činilo se vrlo logično: ako mi medicina ne pomaže vratiti se do zdravlja i normalanoga života, onda me samo čudo može spasiti! Tada sam pomislila da je moj spas jedino u Bogu. Jer za Njega, ništa nije nemoguće! Odlučila sam se okrenuti Bogu s molitvom za pomoć.