Ka Gospodu zavikah u
nevolji svojoj, i usliši me.
Psalm 120,1

Nakon napuštanja posla u banci, moja situacija se činila apsolutno beznadna. Osjećala sam se kao da sam stajala na rubu. Izgubila sam posao, bila sam bolesna i nesposobna za traženje ili poduzimanje novog angažmana, završila se ušteđevina. Osim toga, još se pojavila vrlo duboka tuga koja me uvijek pratila.

Međutim, moje nevolje me nisu više plašile do tog stupnja kao ranije. Jer svako jutro sam se budila s obnovljenom nadom. Puno sam htjela živjeti, biti zdrava i normalano raditi. Tako sam se držala Boga kao posljednjeg utočišta. Počela sam se vrlo usrdno moliti za povratak moga zdravlja. U Bogu sam vidijela jedinog Liječnika koji mi može pomoći. Rekla sam sebi da ću Ga moliti tako dugo dok me ne čuje. Nisam vidjela ispred sebe druge mogućnosti, nego da budem zdrava i započenem normalan život ponovno.

Vjerovala sam da za Boga ništa nije nemoguće. Često sam čitala Sveto Pismo. Riječ Božja je bila moja istinska duhovna hrana tijekom bolesti. Mnogo puta sam razmatrala fragmente koji su govorili o iscjeljenjima što ih je Isus učinio, a Njegove riječi su mi pružale veliku ljubav. Bila sam sigurna da je će ozdravljenje doći, zato što u Evanđelju, nisam pronašla nikakvu situaciju da je Isus odbio milost ozdravljenja nekomu. To mi je dalo nadu i ustrajnost u očekivanju oporavka.

Kada nakon umora nisam nalazila riječi molitve, postala sam poput slijepca u Evanđelju, koji sjedi pored ceste i plače cijelo vrijeme bez prestanka: “Isuse Kriste! Isuse Kriste! ” I slično njemu, kad mi se činilo da sam čula riječi: “Što hoćeš da učinim?”, odgovorila sam: “Isuse, molim Te da me ozdraviš”.

Molila sam se usrdno Bogu da bih mogla preživjeti svaki novi dan, a navečer sam se zahvaljivala da me provodio kroz njega. Također, sam mu se zahvaljivala za bolesti.

***

Ali Gospodin Bog je šutio. Tada sam počela da si postavljam pitanje zašto Isus ne odgovora na moje molitve, kao što sam željela? Uskoro – u tijeku razmatranja fragmenta Evanđelja – pala mi je na pamet pomisao da su moji grijesi i ovisnosti prepreka na putu oporavka. Bog ne sluša moj zahtjev, jer mnoge od mojih grešaka su me odvajale od Njega.

Uradila sam zatim ispovijest mog cijelog života. Kad sam taj dan prihvatila Sveta Pričest, primijetila sam da imam više snage i hrabrosti, a neke fizičke bolesti značajno su se smanjile. To me potaknulo na često korištenje sakramenta Euharistije. Od tada, počela sam svakodnevno sudjelovati na misi i primati Svetu Pričest. Primijetila sam da se nakon sudjelovanja u Euharistiji, osjećam jača i hrabrija.

Mnogo puta se dogodilo da sam do obližnje crkve morala uzeti taksi, jer nisam mogla doći do nje vlastitom snagom. Međutim, nakon primitka Svete Pričesti, osjećala sam se puno bolje, mogla sam samostalno ići autobusom natrag svojoj kući, pa čak i uraditi različite potrebne stvari.

Svakog sljedećeg jutra, osjećala sam se ponovno jako loše, ali Sveta Pričest je opet osjetno ublažila simptome. Kad su napadi pojačanih bojazni počeli, nazočila sam ispovijed 2-3 puta tjedano – tada sam također osjetila olakšanje. Događalo se da je nastupalo poboljšanje zdravlja značajno za određeno vremensko razdoblje, ali onda tu je uvijek bio povratak na staro. Moj život je bio “u ritmu” od jedne Euharistije do sljedeće, od jedne do druge ispovijedi. Na taj način sam mogla preživjeti.

U tijeku bolesti pročitala sam mnoga svjedočanstva o čudesnim ozdravljenjima. U jednom od njih, netko je napisao da onaj koji traži ozdravljenje, treba i dati nešto Bogu. Počela sam se pitati, što mogu Ti dati, Gospode? Ja imam tako malo.

Ali Gospod Bog u svojoj dobroti je otvorio oči moje duše, da bih vidjela koliko sam bila bogata i koliko posjedujem: mržnja prema neprijatelju, predrasuda, odbojnost, stavljanje sebe iznad drugih, antipatija, prijezir, bahatost, žudnja za dobrim poslom, visokom plaćom i karijerom, pohlepa, želja za postati nekim važanim, cijenjenim, hvaljenim… Tada sam se počela odricati svojih dotadašnjih životnih stilova, ispričavati se za svoje propuste i moliti se Gospodu Bogu da uzme od mene sve loše sklonosti i navike. Bilo je to vrijeme moje duhovne preobrazbe.

U dubini duše osjećala sam također, da trebam slaviti Gospoda Boga. Od tada, molitva hvale uz mene je bila cijelo vrijeme. Klanjala sam se Bogu, na svakom mjestu i u bilo koje vrijeme: u obavljanju kućanskih poslova, hodanju ulicom ili tijekom objeda. Tako da je molitva prožimala cijelo moje “ja”, svaki kutak duše i srca. Klanjala sam se Bogu, zaboravljajući o stvarnosti.

Jednoga dana došla mi je misao, da moleći za svoje ozdravljenje, ne trebam zaboraviti da molim za ozdravljenje drugih bolesnika i paćenika. Tako sam se počela zauzimati za prijatelje, za koje sam znala da su bolesni. Molila sam također i za ljude koje sam sretala na ulici, pored kojih sam stajala na autobusnoj stanici, s kojima sam putovala autobusom ili tramvajem, i za one koje sam upoznala u crkvi. Molila sam se za bolesne kada sam prolazila pored bolnice. Gdje god sam bila, kao bolesna osoba lako sam uočavala u gomili drugih one koji se bore s njihovom tugom. Molila sam se i povjeravala ih sve Isusu.

***

Jednog dana, moje stanje se naglo pogoršalo. Odjednom, sve me je počelo boljeti. Činilo mi se da su svi mišići u tijelu odbijali poslušnost. S mukom sam se kretala, a noge su mi postale opterećene do te mjere da nisam mogla sići niz stepenice sa kata, niti kasnije ići gore. Moje tijelo se kočilo, pojačali su se bolovi u vratu i kralježnici. Uz još veću snagu nego prije toga, počeo me mučiti osjećaj tjeskobe i straha. Bile su to najveće patnje tijekom trajanja bolesti.

-Gospode Isuse, samo Ti znaš što je sa mnom, povjeravam se Tebi u potpunosti. Pomozi mi! – Tada sam rekla – Isuse, Ti također djeluješ kroz ljude. Molim Te, stavi na moj put osobe kroz koje možeš mi pomoći.

Taj dan sam prihvatila Isusa kao svog Gospoda i Spasitelja. Dala sam Mu svaki djelić i sferu mog života. Iz dubine srca rekla sam Mu, “Da” na Njegovu punu prisutnost u mome životu. Zamolila sam Ga da raspolaže sa mnom u skladu s Njegovom voljom, i pristala na sve što On želi sa mnom da učini. Predala sam se u potpunosti Isusu i pristala Mu dati cijeli svoj život bez ikakvih uvjeta. Tada sam rekla:

-Gospode, neka Tvoja volja bude u mom životu.

***

Bilo je svibanjsko jutro. Tog dana, kao i obično, otišla sam na jutarnju misu. Nakon završetka mise ostala sam još da bi se molila. Crkva je bila gotovo opustjela, a ja sam još uvijek sjedila u cjelosti uronjena u tihu molitvu. Odjednom sam osjetila kako netko sjedi pored mene. Pogledala sam na desnu stranu i vidjela nepoznatu sredovječnu ženu. Na njezinom licu oslikavale su se emocije.

-Gospodin Bog čuje vaše molitve – rekla je – Sve će biti u redu.

-Kako ste znali o meni? -upitala sam iznenađena.

-A jeste li čuli za Duha Svetoga? – upitala je, i dala mi posjetnicu s brojem telefona, žurno se udaljivši.

Još tog dana nazvala sam taj broj. Osoba s kojom sam razgovarala, od tada je počela moliti za moje ozdravljenje, a također mi je savjetovao da koristim sakrament bolesničkog pomazanja. Nakon nekoliko dana duhovne pripreme, dao mi je sakrament sada pokojni fra. Teofil Hermann u kapeli Čudotvorne Medaljice, na ulici Radnoj u Varšavi. Sjećam se svećenik mi je rekao na kraju:

– Molim te zahvali Mariji Majci Božijoj za njezin zagovor Bogu.

Nakon usvajanja sakramenta primijetila sam da se nešto zbiva sa mnom. Brzo sam primijetila da me je Bog dotaknuo ljekovitom moći svoje ljubavi i počeo je proces ozdravljenja. U roku od nekoliko dana bili su vidljivi prvi znakovi djelovanja Gospoda Boga. Počelo je s popuštanjem strahova, postupno sam se prestala bojati hodanja, prelaska ceste i vožnje autobusom. Osjećala sam jasno da je ovo ojačalo mišiće na nogama, jer sam od tada normalno hodala i sjedala na autobus.

Ubrzo sam saznala da su se u mojoj župnoj crkvi održavala okupljanja molitvenih skupina. Na prijelomu iz proljeća u ljeto 2001, otišla sam na prvo okupljanje. Kada sam došla u molitvenu skupinu, još uvijek sam bila jako bolesna. Danas, nakon godina zajedništva sa Crkvom, mogu sa sigurnošću reći da sam zdravlje i život pronašla u Katoličkoj Crkvi. Ovo je mjesto gdje sam se ponovo rodila i zahvaljujući njemu, vratila u normalan život.

Zajednička molitva, obožavanje Gospodina Boga, uzajamna podrška u molitvi, svjedočanstva ljudi koji su izišli kroz Božji zahvat iz najvećih teškoća u životu, sakramenti – sve to mi je bilo potrebno da izliječim moju bolesnu dušu i tijelo. Koliko puta se molilo za mene osobno! Višekratno se nada mnom odvijala molitva posrednička. Sjećam se prvi put sam ga doživjela već na mojem drugom okupljanju skupine. Odmah na drugi dan nakon molitve sam osjetila lakoću u nogama, mogla sam skakati, trčati i plesati. Bila sam jako vesela i sretna. Zahvaljivala sam Gospodinu Bogu i klanjala Mu se za to što je za mene učinio.

Također sam sudjelovala u brojnim svetim misama spojenim s molitvom za ozdravljenje. Tijekom jedne od njih čula sam riječ znanja: „Sada Gospod liječi ljude s dubokom tugom”. Nisam odmah shvatila da je Isus također dotaknuo i mene. Tek nekoliko dana kasnije, shvatila sam u jednom trenutku da je tuga u potpunosti nestala, a na njeno mjesto se ugostili mir i radost.

Na taj način, Isus je počeo proces moga liječenja od bolesti i nevolja, kojih je bilo toliko puno. U to vrijeme nisam znala da će taj proces potrajati dugi niz godina. U tom procesu, neki problemi se smiriti, a onda se opet vratiti, ponekad s novom snagom. Morala sam učiti slijediti milost Božiju, a također i strpljenje i upornost u uklanjanju bolesti i nevolja.

***

Živ je Isus prisutan u Euharistiji učinio evidentno čudo, jer ne trpim više od bolesti i nevolja kojih je bilo toliko puno. Pored toga, liječnici su utvrdili da ne bolujem od mijastenije gravis. Uz sve povjerenje mogu reći da sam se rodila ponovo zahvaljujući Kristu! Isus Krist mi je podario novi život. Zahvalna sam za to što se Isus smilovao nad mnom i uslišio moju molitvu. Sada svima govorim o čudesnoj, ljekovitoj moć Isusa Krista, koji istinski živi i djeluje.

Kad pogledam unatrag i razmislim o vremenu bolesti i djelovanju Gospoda Boga, vidim jasno da mi je moja bolest bila potrebna. Plod iste je pročišćavanje i preobrazba. Ja više nisam isto biće kakvo sam bila prije. Sada želim da se u potpunosti oslonim na Gospoda i njegovo vodstvo. Moja je želja trajati u Gospodu, otvarati se na Njegove riječi, čitati i ispunjavati Njegovu volju. Vidim svoju bolest kao prekrasan dar od Boga, koji me u svakom pogledu obogatio. Vjerujem da ne postoji takva bolest koju Isus Krist ne bi mogao izliječiti, jer za Njega ništa nije nemoguće. Treba samo vjerovati u Isusa i zamoliti ga iskreno i vatreno za milost.

Za mene, Isus je postao izvor novog života, zdravlja, radosti, mira i svakoga dobra. U Njemu, našla sam sve ono što mi je bilo potrebno da bi izliječila moju bolesnu dušu i tijelo. Jako sam Mu zahvalna za sve što je učinio za mene.

Hvala Ti, Gospodine Isuse Kriste!