13. Bez oproštenja nema ozdravljenja

Događanja, tijekom kojih sam prolazila kroz djelovanja mobinga i posljedica istog – trajali su više od dvadeset mjeseci. Zatim, nakon gubitka posla u banci, svoje mjesto je imao period od nekoliko godina povratka do zdravlja, i prevazilaženje razornih posljedica mobinga u mom životu. Moglo bi se reći da su posljednje godine života, zapravo bile etapa koja je uklonjena iz moga životopisa. Bilo je to vrijeme bolesti, patnji, i svih vrsta teškoća – oštećeno zdravlje, prekinuta karijera i profesionalni razvoj, ogromne nedaće životne. Možda uništine najbolje godine mog života, koje mi nitko ne vrati.

Da li sam potom osjećala kivnost prema počiniteljima? Odgovor glasi kratko: Ne. Danas ja ne osjećam kivnost prema njima. Nemam također niti kivnosti, ni gorčine, ni prezira, ni gađenja. Ovi osjećaji su me pratili kroz sve protekle godine prije nego što sam shvatila da me pogađaju jednako kao dotadašnja sjećanja. Ali moralo je proći značajano vremensko razdoblje prije nego što sam bila u mogućnosti da oprostim mojim progoniteljima. Za mene osobno, to je bilo nešto posve nestvarno. To je bilo moguće zbog kršćanskog “opraštam” koji me oslobodio od osjećaja mržnje prema ljudima koji su doprinijeli mojoj situaciji.

Oprostila sam mojim progoniteljima, ali kršćansko opraštanje, međutim, ne poništava načela pravde. Ne oslobađa počinitelje odgovornosti za njihove postupke. Zar nepravda ne treba biti ispravljena ili kompenzirana ? Zlo nikada neće donijeti trajne plodove ili korist, ali rezultat je uvijek krajnji poraz počinitelja zla. Sve što je zlo ili ima zlo korijenje mora prije ili kasnije pasti. Zato DOBRO uvijek pobjeđuje na kraju.

Kako se u meni dogodio oprost ?

Moj zdravstveni oporavak počeo je od trenutka kada sam shvatila da ne mogu više živjeti u krugu od sjećanja i razmatranja prošlih događaja tijekom rada u banci. Toga dana sam jasno vidjela da je nedavna prošlost još uvijek živa. U mojim mislima i pred mojim očima su se stalno pojavljivale najbolnije situacije, uzrokujući još više boli i gorčine. Odjednom sam shvatila da i dalje nesvjesno “prebivam” sa osobama koje su pridonijele mojim poteškoćama. Bili su sa mnom svaki dan, iako iako se već odavno nisam srela s njima. Iako bez namjere, mislila sam o njima tako često da su gotovo postali moji vjerni suputnici – kod kuće, u šetnji, u autobusu, na ručku i sl. Međutim, njihovo “druženje” sve me više opterećivalo i bilo je uzrokom sve većih nedoumica.

Što je više vremena prolazilo od dana mog odlaska s posla u banci, time je sve veći postajao moj žal prema krivcima. S prolaskom vremena sjećanja su sve više ogrtala moj um. Bilo mi je sve teže u duhu, a na kraju sam osjetila kao da bih nosila na ramenima neobjašnjiv tovar koji me pritiskao.

Počela sam razmišljati o situaciji u kojoj sam se našla. Energično sam tražila neki izlaz, i pitala se što bih trebala učiniti. Pokušala sam pronaći odgovore na dileme koje su me morile u Svetom Pismu i kršćanskoj književnosti. U jednoj od knjiga sam pročitala: “Bez oproštenja nema ozdravljenja”. Nakon razmatranja ovih riječi došla sam do zaključka da je neophodno osloboditi se od žaljenja i pretenzija prema onima koji se me povrijedili. Shvatila sam da sam se morala potpuno osloboditi spektra prošlih događaja, ako sam željela u potpunosti povratiti zdravlje.

Bilo je jako teško za mene prelomiti se i oprostiti. Ispalo je čak i da je ljudski ta stvar za mene sasvim nemoguća. Nisam bila u stanju otvoriti se do kršćanskog oprosta. Nije se radilo samo o izgovaranju riječi “Opraštam”, ali iznad svega se radilo o tome da se oprost dogodi u mom srcu. I shvatila sam da ne mogu oprostiti nekome loše zdravlje i izgubljen posao, srušenu karijeru i mjesece preživljene u strahu i nevolji. Shvatila sam da nisam bila u mogućnosti to učiniti, tek tako sama od sebe. Nisam bila u mogućnosti to učiniti bez pomoći Boga. Čin oproštenja bio je time još teži, što me više pritiskala golemost moje boli i pretrpljene nepravde.

Sfere ozdravljenja

Jednog dana sam dobila od prijateljice knjigu o oprostu. U to vrijeme nisam znala, kakvu će ogromnu ulogu u mom životu odigrati ta mala neprimjetna brošura. “Molitva Oproštenja”, jer o njoj je riječ, napisao je otac Robert DeGrandis, američki katolički redovnik, teolog i karizmatik. Knjiga sadrži niz važnih pitanja oprosta, kojih do tada nisam previše shvatala.

Naime, čovjek treba ozdravljenje u pet sfera života: duhovnoj, emocionalnoj, mentalnoj, fizičkoj, i u relacijama s drugima. Sve su te sfere međusobno povezane. Fizičko ili mentalno ozdravljenje se ne odvija bez ozdravljenja duha. Razlog je taj da se izvor mnogih bolesti i nevolja, treba potražiti u duhovnoj sferi. Pitanje oprosta odnosi se na duhovnu dimenziju, te se stoga ne može govoriti o potpunom ozdravljenju bez oprosta. Naš vlastiti grijeh i grijesi ljudi koje smo susreli u našim životima su uzrok mnogih povreda.

Mi rijetko shvaćamo, koliko su brojne u nama povrede, nastale uslijed bolnih događaja u našim životima. Ove po nas ranjavajuće situacije najčešće guramo u podsvijest, koja je nalik skladištu, između ostalog i za ono što je bolno i mračno u našoj prošlosti. Ako bi bilo moguće zaviriti u nju, mogli bismo naći tamo mračne epizode koje imaju utjecaj na naše živote, i negativno utječu na naše zdravlje i samopouzdanje. Podsvijest skriva to čega se možda ne možemo sjetiti svakodnevno i to što ima utjecaj na nas i naše sadašnje i buduće živote.

„Većina rana je skrivena u našoj podsvijesti, i žive svoj vlastiit život. Naša podsvjest je poput nevidljivog dijela ledenog brijega, 4/5 skrivene pod vodom, a samo 1/5 izranja iznad površine. Pohranjena u njoj, bolna iskustva su nedostupna za nas, ali “izranjaju” na površinu u obliku bijesa, stalne ljutnje, razdražljivosti, nedostatka uživanja u životu, kroničnog umora i drugih fizičkih bolesti. Stoga, moramo moliti Gospodina Boga da uzme od nas ova bolna događanja, da bismo mogli na molitvi oprostiti svima onima koji su nas povrijedili, čime dolazimo također do ozdravljenja”1 – objašnjava otac deGrandis.

Ne skrivam da me je malo bilo strah od povratka u prošlost, a posebno u nesretne i bolne događaje. Na sreću za mene, povratile su mi se tada, nekada saslušane riječi jednoga svećenika:

„-Razmisli o tome što želiš: ozdravljenje ili anesteziju? Ako želiš ozdravljenje moraš računati s činjenicom da će to boljeti. Moraš dotaknuti bolne rane, doći u njihovu dubinu, očistiti to, što sprječava da rana zacijeli, i tako početi pravi tretman. U protivnom, liječiš samo površno bol i patnju, ne dopirući do uzroka i korijena rane”.

Molitva oproštenja i povratak u prošlost

Odličila sam da poslušam preporuke oca DeGrandisa i uradila molitvu opraštanja za 30 narednih dana. Nije se sve odvijalo, međutim, bez početnih poteškoća. Molitva se moli svaki dan, a ja sam se već nakon nekoliko dana prestajala moliti. Tek u trećem pokušaju ustrajala sam sve do tridesetog dana molitve.

To je bilo nevjerojatno putovanje u prošlost do događaja, koji su – od djetinjstva- podsjetili me na osobe koje sam susretala. Tretirala sam cijelu stvar vrlo ozbiljno. Sastavila sam listu, na koju sam upisivala sve osobe koje su mi učinile nešto loše. Kasnije sam ju proširila onima koji su me povrijedili na izravan način. U tu grupu sam ubrojila osobe za koje sam osjećala čak i najmanju kivnost na primjer, za nezainteresiranost, ne pružanje pomoći i nedostatak interesa u teškim trenucima.

Na taj način lista se nije ograničila samo na moje ljude koje sam upoznala na poslu, i koji su bili izravni počinitelji moje trenutne situacije. Kad sam završila moju tridesetodnevnu etapu molitve, nabrojila sam nekoliko stotina ljudi koji su me na neki način, čak i najmanji -povrijedili u prošlosti. Molila sam za njih i pitala Gospodina Boga da mi podari milost oproštenja za sve njih.

Povrat na prošlost se pokazao kao bolni podsjetnik na događaje, kojih se ne bi željelo sjećati. Kao na TV ekranu ponovno sam gledala svoju prošlost. Osjećala sam, da što sam više sudjelovala u molitvi, sve više se povećavala kivnost, gorčina i težina, koji su me i tako ranije pritiskali. Često mi se javljala mučnina, i osjećala sam se jako loše fizički. No, jednako bila sam siguran da je to bio jedini pravi put za ozdravljenje.

Plodovi molitve opraštanja

Već nakon oko 20 dana molitve – kao što je propovijedao otac DeGrandis – pojavili su se njeni prvi plodovi. Nestala je težina koju sam do tada osjećala u ramenima i u predjelima oko želuca. Odstupili su kivnost, gorčina i depresija, a umjesto njih u mom srcu, zavladali su radost i mir. Također sam primijetila poboljšanje u odnosima s ljudima s kojima su oni do tada bili osobito teški. Bio je to znak za mene da Gospodin Bog čuje moje molitve i daruje me milošću oproštenja.

***

Na temelju onoga što sam doživjela, mogu reći da je opraštanje milost Božja, jer nitko od nas nije u stanju da sam od sebe oprašta. Oproštenje se ne ispunjava samo riječima. Oproštenje je čin volje koji dolazi iz dubine srca. U srcu se rodi želja za pomirenjem. Što je ona jača, tim više čovjek je otvoreniji oprostiti onima koji su mu nanijeli nepravdu.

Ne nastaje i ne sazrijeva tako lako ovo pomirenje svaki put. Doista, što je veća nepravda i veće rane, tim teže je naći pomirenje s počiniteljima. Za pravi oprost svakome je potrebna Božja milost. Samo uz pomoć Dobrog i Milostivog Boga može se prihvatiti sve patnje, a pogledati na njih u svjetlu Evanđelja. To što otvara Božju milost oproštenja je molitva. Uporna i iskrena molitva je ključ za ozdravljenje. Stoga vrijedi svakodnevno moliti molitvu oproštenja u “stvarnom vremenu” davati Bogu sve što se dotiče odnosa s ljudima koje susrećemo svaki dan.

1 O. Robert deGrandis SSJ, Molitva oproštenja, Łódź, 2003