Jednoga dana sam dobila od jednog od mojih vjerovnika konačni zahtjev za isplatu iznosa koji – unatoč prethodnim opomenama – već dugo nisam bila u mogućnosti platiti zbog nedostatka financijskih sredstava. Istovremeno sam bila informirana da u slučaju neplaćanja u roku od 7 dana od datuma primitka pisma, iznos postaje predmet sudske ovrhe. To je bila očigledno prava katastrofa…

„-Otkud da uzmem toliko novca u sedam dana?” – pitala sam se.

Počela sam moliti usrdnije nego prije i moliti se za posao. Netko mi je savjetovao da za ovu nakanu izmolim devetnicu sv Antuna Padovanskoga, pa sam to i učinila. Molila sam se također sa Svetim pismom, uključujući čitanje i razmišljanje o sljedećem odlomku iz Evanđelja sv Ivana (21, 1-14).

„Poslije toga očitova se Isus ponovno učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar: “Idem ribariti.” Rekoše: “Idemo i mi s tobom.” Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa. Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: “Dječice, imate li što za prismok?” Odgovoriše mu: “Nemamo.” A on im reče: “Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.” Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: “Gospodin je!” Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata. Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. Kaže im Isus: “Donesite riba što ih sada uloviste.” Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. Kaže im Isus: “Hajde, doručkujte!” I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: “Tko si ti?” Znali su da je Gospodin. Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu. To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih”.

Držala sam se kazanoga odlomka Evanđelja kao posljednjeg utočišta u nadi da će mi Isus pokazati „gdje trebam zakrpiti mrežu”, da bi mogla obaviti „ulov ribe” i preživjeti. Često sam vagala citirani odlomak, vjerujući da Isus Krist djeluje u današnje vrijeme, baš kao što je činio kad je bio na svijetu u ljudskom tijelu. Čvrsto sam vjerovala da u mom životu može napraviti čudo sličnu onom kojemu su svjedoci bili Njegovi učenici. Čekala sam ga, vjerujući da bi Isus mogao to jednako napraviti u mom životu. U molitvi sam govorila Gospodinu:

Isuse, tvoj sastanak s učenicima na Tiberijadskome moru govori o jedinstvenoj i bezuvjetnoj ljubavi Boga prema čovjeku. U mojoj teškoj situaciji uzvišena Riječ me uvjerava u Tvoju očinsku skrb. Zato jer to Ti Isuse Kriste, staješ pred mene svaki dan, pitajući:

– Dijete, imaš li što za jesti?

– Da, Gospodine, još uvijek imam – odgovaram i govorim:

– Imam još malo, ali već mi ponestaje – a iznova drugim putem: – Ne, nemam više ništa.

Pitanje koje si mi Ti postavio stalno me pokreće i radi veliki dojam na mene. Jer sam shvatila da to Ti sam se brineš o meni u bilo kojem trenutku mog života, stojeći ispred mene i postavljajući isto pitanje.

Isuse, Ti znaš što nam je potrebno i prije nego što Te pitamo. Često stojiš pred nama neprepoznatljiv za nas prije nego što smo shvatili da si to Ti. Ti dolaziš uz dobre savjete što nam je činiti. Radi se samo otome da poslušamo Tvoj glas, a onda slijedimo tvoj savjet i sprovedemo ga u djelo. Dovoljno je samo toliko: samo poslušati Tvoj glas! Gospodine, vjerujem duboko da Ti ćeš i meni doći s pomoću. Pomozi mi, zatim poslušati Tvoj glas i riječi Tvoga savjeta, gdje trebam „zakrpiti mrežu”. Amen.

Više od 60 riba u mreži

Bio je kraj kolovoza 2001. Jedan dan je došla k meni gospođa Irena. Upoznala sam je na samom početku moga boravka u Varšavi. Radila je tada kao glavni knjigovođa u tvrtki u kojoj sam imala moj prvi posao. Uvijek se moglo računati na nju, ne jednom sam imala od nje pomoć kad je bilo potrebno, a naše prijateljstvo je preživjelo unatoč prolasku vremena.

-Slušaj –začela je gospođa Irena – Upravo sam se vidjela sa svojim starim znancem, koji je do sada bio ravnatelj osnovne škole, a upravo odlazi u mirovinu. Tom prigodom, pitala sam ga da li škola slučajno ne traži učitelja engleskog jezika. Mislila sam da ako znaš engleski, mogla bi pokušati predavati u školi.

U međuvremenu, Irena je nastavila:

– Od tog prijatelja dobila sam telefonski broj od nove ravnateljice, a čak sam ju već nazvala. Doista, potražuje učitelja engleskog i to vrlo hitno. Ovdje imaš – izvukla je iz torbice mali komad papira – njezin broj. Zamolila je da ju kontaktiraš sutra prije podne.

Slušala sam u tišini Irenu, koji me uvjeravala, govoreći o prednostima rada u školi:

-Imat ćeš stalan posao, osiguranje i financijska sredstva za održavanje.

Priznala sam joj da je u pravu, iako mi nikad pred tim nije palo na pamet da tražim posao kao učitelj. Kada smo se pozdravili, počela sam razmišljati o svemu što je govorila Irena.

-Nema se što kritizirati i vagati za i protiv. Moram uzeti bilo koji posao, jer na kraju mora se početi od nečega – rekla sam sebi.

Sljedeći dan sam nazvala dobiveni broj. Ravnateljica me zamolila za sastanak još istog dana. Pokazalo se da je prijateljska i gostoljubiva osoba koja je spremna da me zaposli odmah. No prije toga trebalo je još uvijek odobrenje odbora za obrazovanje, za moje zaposlenje. Ali – kako je tvrdila ravnateljica – ne bi trebalo biti nikakvih zapreka. U svezi s time, trebala sam joj se obratiti kroz nekoliko dana. Kada je došlo do našeg sljedećeg susreta, ravnateljica je raširila ruke bespomoćno.

– Jako mi je žao, ali školski odbor ne pristaje na vaše zaposlenje. Nemate pedagoške predispozicije za rad s djecom.

Nakon izlaska iz školske zgrade odmah sam pošla do gospođe Irene, koji živi preko puta školske zgrade.

– To je užasno – žalila mi se – toliko vremena u potrazi za poslom, i opet ništa. A imala sam takvu nadu da će biti uspjeha u ovoj školi. Čak štaviše, činilo se da je sve bilo na najboljem putu.

– Gospođo Irena, ne brinite molim vas. Ja vjerujem da Gospodin Bog zna što radi. On mi sigurno ubrzo da neki posao.

– Želim ti da se to dogodi.

Na taj način, još jedan pokušaj pronalaska posla nije uspio. Pa sam se pitala kakav je smisao imao i taj događaj.

– Bože, što mi kroz ovo želiš reći? -toga istoga dan sam pitala na molitvi. Nedugo nakon toga došla je misao:

– Očito ne mogu raditi kao učitelj na puno radno vrijeme, ali možda bih mogla voditi platne tečajeve jezika za djecu?

Brzo sam ponovno kontaktirala gospođu ravnateljicu i predstavila joj moj prijedlog. Ispalo je da nema prepreka za mene da bi u njezinoj školi vodila platne tečajeve engleskog jezika. Ravnateljica mi je rado ponudila svoju pomoć u organiziranju tečajeva i sugerirala neke zanimljive ideje. Točno kroz nekoliko dana, jer u ponedjeljak, 3. rujna počinje nova školska godina, a nametala se velika prilika da se tog dana dogodi susret s roditeljima i ponudi učenje engleskog i njemačkog jezika po skupinama.

-Bit ću sretna ako se upiše nekoliko djece – u duhu sam uzdahnula, gledajući u prvom danu školske godine veliku gomilu djece i roditelja, prolazeći kroz školski hodnik, gdje sam vodila evidenciju upisivanja. Toga dana sam dala glavne informacije zainteresiranim roditeljima.

Sljedećeg dana, upisalo se još desetoro djece, i 5. rujna na popisu sam imala već dvadeset i pet imena. Tijekom sljedećih dana oglasili su se novi zainteresirani, tako da se ukupno prijavilo više od šezdesetero djece! Dakle, može se reći da sam u tim danima „ulovila u moju mrežu” više od šezdeset riba (!)

Tijekom razdoblja upisivanja, shvatila sam da sam trebala pokrenuti tvrtku, da bi mogla nesmetano provesti tečajeve.