23. Majka i Alzheimerova bolest

Mojoj je majci dijagnosticirana Alzheimerova bolest 2009 godine. Bolest je došla iznenada. Neočekivano su se pojavili vrlo iznenađujući simptomi, a mamino se zdravlje brzo pogoršalo. Može se reći da je bolest pala kao grom iz vedra neba!

Prije bolesti…

Moja je majka bila neobična i neovisna žena. Odgajala me sama i morala je jako naporno raditi da bi zarađivala za život. Unatoč brojnim odgovornostima, imala je raznih interesa. Bila je vrlo inteligentna osoba. Zanimale su je povijest, zemljopis, putovanja, arheologija, glazba, film, književnost i sport (posebno su ju strastveno zanimali skijaški skokovi i umjetničko klizanje). Kupovala je puno knjiga i na taj je način stvorena prilično velika knjižnica u našem obiteljskom domu.

Moja je majka voljela sklapati prijateljstva i poznanstva i zato je posvuda u okolini imala mnogo prijatelja i poznanika. Rado je razgovarala o raznim temama, a ljudi su voljeli razgovarati s njom, jer je uvijek imala vremena da čuje njihove probleme, razgovarati o zanimljivim temama ili samo popričati. Bila je prijateljska prema svim ljudima bez obzira na njihovo stajalište, gledišta, religiju, ovisnosti, loše navike itd. U svakoj je osobi pokušavala vidjeti dobro.

Bila je vrlo religiozna osoba, puno se molila i živjela je po Evanđelju. Ali to je nije spriječilo da razgovara s ateistima, agnosticima ili ljudima koji pripadaju nekršćanskim crkvama. Poštivala je stavove drugih ljudi, iako je čvrsto stajala pri svojim ubjeđenjima.

Moja majka bila je moj najbolji prijatelj. Mogla sam joj povjeriti sce što je ležalo na mom srcu. Znala sam da joj uvijek mogu reći o svojim brigama i problemima. Tješila me je tada i pokušavala naći najbolje rješenje. Ali bila je i vrlo zahtjevna i na tome sam joj jako zahvalna. S jedne strane me razmazila, ali s druge strane bila je i oštra sa mnom. Od sebe je puno tražila, ali i postavila visoke zahtjeve prema meni. Uvijek je govorila da se najbolje i najvrjednije postižu napornim radom, trudom i upornošću. 

Učila me da se nosim s poteškoćama i svladavam nevolje. Pokazala mi je da čovjek nikada ne smije odustati kada život postane težak. Naučila me da ništa nije nemoguće ako imamo blisku vezu s Bogom. Vrlo sam joj zahvalna na svemu što je učinila za mene.

Nakon što sam napustila obiteljsku kuću i preselila se u glavni grad, svakodnevno smo bili u telefonskoj vezi i mogli satima razgovarati. 2004. godine moja je majka krenula živjeti sa mnom u Varšavi.

Da, moja majka je bila nevjerojatna žena. I željela bih ju kao takvu zauvijek sačuvati u sjećanju.

Kad je došla ta strašna bolest…

Kad je moja majka prvi put manifestirala bolest, mislila sam da su samo problemi s pamćenjem koji su zajednički mnogim ljudima. Činilo se da je s mojom majkom sve u redu i nije bilo razloga za brigu. 

S vremenom sam, međutim, primijetila da se događa nešto neobično. Mama je počela imati problema s orijentacijom i nije bila u stanju pravilno prepoznati područje u kojem živimo. Činilo joj se da je u drugom gradu. Nije također mogla naći put kući iz trgovine ili iz crkve. Češće se događalo da se nije jasno i razumljivo izrazila. Osim toga, pričala je i priče koje se nikada nisu dogodile. Bila je uvjerena da u stanu osim nas ima još nekoga. Često je govorila da je u prozorskom staklu vidjela rodbinu, prijatelje i razne nepoznate ljude. Prilazila bi prozoru i razgovarala s tim likovima gotovo stalno.

Čim sam primijetila čudno ponašanje moje majke, počela sam tražiti pomoć od liječnika. Neurolog je moju majku uputio u bolnicu, gdje je pregledana i gdje joj je dijagnosticirana – Alzheimerova bolest. 

Od tada se pojavljuju novi simptomi ove strašne bolesti. Moglo bi se reći da se bolest brzo razvijala. Ubrzo je moja majka prestala znati kako upravljati raznim kućnim uređajima (npr. radio, telefon), kako uključiti i ugasiti svjetlo itd. Također je mene prestala prepoznavati. Mislila je da sam joj mlada prijateljica i stalno me pitala gdje joj je kći.

U to vrijeme je najvažnije za majku bio povratak u obiteljsku kuću. Ta je želja bila nevjerojatno jaka. Često je govorila: „Idem kući!“ Ili „Kad idemo kući?“. S vremena na vrijeme pokušala je napustiti stan i samostalno doći do obiteljske kuće koja se nalazi oko 200 kilometara od glavnog grada. 

S vremenom nisam više mogla normalno razgovarati s majkom. Sa svakim danom i tjednom ona je postajala sve više poput malog, bespomoćnog djeteta koje nije u stanju izraziti svoje misli, voditi razgovor, obavljati svakodnevne aktivnosti, razumjeti svijet.

Kad je prošla godina od dijagnoze, moja je majka već živjela u potpuno drugom svijetu u kojem je vodila vlastiti život. U ovom svijetu imala je svoje prijatelje i poznanike. Tamo je doživljavala razne događaje o kojima nisam imala pojma. Ja nisam imala pristup tom svijetu, koji je bio njezin vlastiti..

Vrlo brzo moja je majka počela trebati stalnu njegu (24 sata dnevno) i nisam je mogla ostaviti samu kod kuće. Nažalost, nisam imala nikoga da mi pomogne u obavljanju svojih dužnosti. Stoga su mi neki prijatelji savjetovali da svoju majku dam u starački dom ili hospiciju, jer – kako su tvrdili – mentalno neću moći predugo izdržati. Ali to rješenje nisam uzimala u obzir. Odlučila sam sama paziti na svoju majku. 

Ispit ljubavi i vjere

Bolest moje majke bila je za mene strašno iznenađenje. U početku nisam htjela vjerovati da je moja majka tako ozbiljno bolesna. Bilo mi je vrlo teško prihvatiti istinu da neće biti poboljšanja i da se moja majka više nikad neće oporaviti. Nisam mogla prihvatiti da će se stanje moje majke konstantno pogoršavati i to sve do njene smrti.

Nisam mogla naći svoje mjesto u novoj stvarnosti. Bilo mi je nemoguće prihvatiti svoju sudbinu i prihvatiti novo, teško životno iskustvo. Zbog toga sam često padala u loše raspoloženje, pojavila se duboka frustracija, postala sam vrlo nemirna i nisam se mogla kontrolirati. Anksioznost i strah su se pojačavali. Bojala sam se budućnosti. S vremenom su se moje negativne emocije povećavale. Nisam se mogla nositi s novim odgovornostima. Svijest o vlastitoj slabosti i bespomoćnosti uzrokovala je veliku bol i obeshrabrenje. Ponekad sam samo željela ostaviti sve i pobjeći na kraj svijeta.

Jednog dana sam shvatila da više ne mogu tako živjeti. Nedostajalo mi je ne samo strpljenja i upornosti, nego nadasve ljubavi prema mojoj bolesnoj majci. Sve teške situacije koje su se dogodile u to vrijeme ne samo da su mi pokazale moju slabost, nego su mi iznad svega pomogle shvatiti da moram promijeniti svoj stav. Shvatila sam da mi i dalje treba obraćenje.

Bio je to ujedno i ispit moje vjere. Nisam mogla shvatiti da nam je Bog opet omogućio novo, teško životno iskustvo. Često sam bespomoćno pitala Boga: “Zašto …?” U isto vrijeme, još sam se nadala da će se moja majka oporaviti.

Zamolila sam zagovornu molitvu za mnoge od nas iz crkve, posebno od molitvene skupine Obnove u Svetom Duhu. Ali unatoč molitvi, Gospodin Bog je šutio. S vremenom mi je postalo jasno da Isus Krist neće ozdraviti moju majku. Mjeseci su prolazili i zdravlje joj se naglo pogoršavalo. Tada sam počela pitati Boga: „Što očekuješ od mene?“ Svaki put kad sam ga pitala na ovaj način čula sam odgovor u svom srcu i savjesti. Osjećala sam da bih trebala prihvatiti ovu strašnu bolest i dobro paziti na majku. Osjetila sam da je to Božja volja u mom životu za blisku budućnost.

Pomoć u Božjem Milosrđu

U to sam vrijeme puno čitala o Božjem Milosrđu. Kapela Božijeg Milosrđa dugo je bila moja omiljena molitva. Odlučio sam zamoliti Milostivog Isusa za strpljenje i ustrajnost, a prije svega za istinsku ljubav prema mojoj bolesnoj majci. Zamolila sam Ga da mi pomogne promijeniti stav prema bolesti i dobro paziti na svoju majku. Zato sam svaki dan odlučila izmoliti krunicu Božijeg Milosrđa u ovoj namjeri.

Gospodin Bog je vrlo brzo odgovorio na moje molitve Odmah nakon prvih molitvi primijetila sam da postajem strpljivija i imam više razumijevanja za majku i njezinu bolest. Opet sam bila puna optimizma i unutarnjeg mira. Bog mi je pomogao da se složim s Njegovom voljom, prihvatim svakodnevni križ i vodim brigu o mojoj majci. Natjerao me da prihvatim tešku situaciju i mogla sam ispunjavati svoje svakodnevne dužnosti. Mir mi se vratio i prestala sam se brinuti o svojoj budućnosti, koju sam povjerila Bogu. Bilo mi je lakše živjeti na ova način.

Ali kad sam zanemarila molitvu ili se molila premalo, tada su se vratile loše emocije i obeshrabrenje. Opet se nisam mogala suočiti s majčinim dužnostima i bolešću. Shvatila sam da neprestano trebam Božju pomoć i podršku jer to ne mogu sama. Bilo je to vrijeme velike duhovne borbe za mene.

Smisao patnje

Na početku svoje bolesti često sam sebi i Bogu postavljala pitanje: „Zašto moja majka pati? Zašto patim? S vremenom sam uspjela postepeno shvatiti smisao svoje patnje i shvatiti zašto moja majka pati. Shvatila sam da imamo veliku milost, na čemu bih trebala biti zahvalna Bogu. Otkrila sam da je bolest moje majke Božji poziv na ljubav. Shvatila sam da me Bog poziva da mu se približim i da Ga još više volim. Shvatila sam da Bog želi da Ga volim u svojoj bolesnoj majci i da je služim s ljubavlju.

Otkrila sam da patnja ima iscjeliteljske moći koje me oslobađaju sebičnosti, samoljublja, ponosa i drugih negativnih osobina koje su me do sada uništavale iznutra i loše utjecale na moj život. Došla sam do zaključka da je patnja zapravo vrata koja mi otvaraju put dubokom prijateljstvu i bliskosti s Bogom. Zato mi je moj svakodnevni križ postao drag, kada sam shvatila da, poput Kristova križa, znači put u raj. Svakog dana sam ponovno molila Isusa da me ojača, a On je uslišavao moje molitve i pomagao mi. Krist me iznutra promijenio. Oduzeo mi je tjeskobu, nestrpljenje, loše emocije i ulio mi mir i radost. Dao mi je unutarnju snagu i strpljenje. Pomogao mi je da bolje razumijem svoju bolesnu majku i prihvatim njezinu bolest. Isus je promijenio moje misli i pretvorio moje srce. Svakog dana osjećala sam kako staro u meni umire i kako se rađa novi život!