21. O ranama iz djetinjstva i ozdravljenju unutarnjem

Moji roditelji su se upoznali preko svojih zajedničkih prijatelja. Zbog udaljenosti koja ih odvajala (mama je živjela na istoku, a otac u zapadnom dijelu zemlje) vidjeli su se prije vjenčanja jedva nekoliko puta i nisu stigli dobro se upoznati. Vjenčali su se nakon nekoliko mjeseci poznavanja na daljinu. Nakon vjenčanja, moja majka se preselila kod oca u drugi kraj zemlje.

Prije vjenčanja, moj otac je pažljivo skrivao od majke svoje pravo lice. Također, zajednički prijatelji nisu rekli mami o lošim sklonostima oca. Već ubrzo nakon vjenčanja izašla je na vidjelo istina da je moj otac vodio vrlo griješan život. Međutim on nikada nije odustao od dotadašnjeg načina života. Mama je sve to teško doživljavala. Znam iz njezinih priča da je ponašanje oca bio veliki šok za nju. Kad sam se rodila, moj otac je rekao majci da nisam njegovo dijete. Ubrzo je došlo do dramatičnog razvoja događaja, što je rezultiralo time da je moja majka spakirala stvari i vratila se sa mnom u obiteljsku kuću na istočnom rubu zemlje. Imala sam pet mjeseci, kad je moja majka otišla od oca. Ubrzo nakon toga roditelji su se i formalno rastavili.

Nikad poslije u životu nisam imala mogućnost upoznati svog oca, jer nije bio zainteresiran za mene. Samo jednom, kad sam imala nekoliko godina i već išla u školu, poslao mi je dvije knjige. Potom, kada sam imala negdje oko 10 godina, zajednički prijatelji su nam obznanili da je iznenada preminuo u prometnoj nezgodi. Kako se govorilo, otišao je ravno pod kotače jurećeg kamiona.

Bila sam preuranjeno dijete

Vrijeme je prolazilo. Moja majka me je odgojila sama i nikad se ponovno nije udala, jer – kako je tvrdila – ponovno vjenčanje nakon razvoda ne bi bilo sukladano sa njenom kršćanskom vjerom i uništitilo bi joj povezanost s Bogom.

Kao malo dijete bila sam jako nervozna, vrištala sam bez razloga i nije bilo načina da me se ušutka. Kako je vrijeme odmicalo, prestala sam se ponašati na takav nervozni način, ali zato sam počela da gubim prijateljstva, izolirala se od ljudi i postajala sam sve više sramežljiva. Mogla sam satima ne progovoriti ništa nikome. Međutim, izvana činilo se da sam normalno dijete. Imala sam u školi kolege i kolegice, znanost mi je išla vrlo lako i vrlo brzo sam učila, sudjelovala sam u izvannastavnim aktivnostima, natjecanjima i nastupima, imala sam razne interese koje sam razvijala. Ipak, pored školskih i izvanškolskih uspjeha, osjećala sam se podcijenjena i puna kompleksa.

***

Godine su prolazile, a ja sam postajala sve više sramežljiva i zatvarala se u svom svijetu. Osjećala sam se gore od drugih ljudi, i vjerojatno zato “bježala” od njih. Nisam mogla izgraditi dugoročne odnose. Često sam imala izmjene raspoloženja – prvo sretna, a za trenutak puna tuge i obeshrabrenja. Moja stanja su bila neovisna od mene, a kad je dolazila “rupica” nisam se mogla sam kontrolirati i urušavala sam se.

Trebala sam unutarnju transformaciju

U izvjesnom trenutku u mom životu, utvrdila sam da mi to unutarnje stanje sve više smeta, opterećuje mi život i funkcioniranje, kao i odnose s ljudima. To se posebno intenziviralo kada sam ušla u odrasli život. Bojala sam se sama donijeti bilo kakvu odluku i bila sam jako nesamostalna osoba. Od straha sam se bojala preuzeti inicijativu – često samo zato jer je to zahtijevalo kontakte s drugim ljudima, a ja sam se bojala njihove negativne reakcije, ili jednostavno bojala se sljedećeg odbijanja.

Na kraju sam došla do zaključka da ću s takvim karakterom naprosto “propustiti” život. Puno sam htjela neku vrstu unutarnje transformacije, jer odista, nisam željela biti takva kakva sam bila. Znala sam, međutim, da se sama neću moći nositi s mojim problemima.

U trenucima rušenja obično sam se sjećala oca, kojeg sam krivila za sve nesreće, bilo u mom, bilo u životu moje mame. Često sam govorila da bi sve ispalo drugačije, da je bio dobar suprug i otac. Svako malo sam nosila u sebi osjećaj odbačenosti i osjećala sam kako me puno povrijedio, rekavši da nisam njegovo dijete.

***

Jednog dana sam slušala radio program uz sudjelovanje misionara koji je govorio o Bogu i svom radu. Gost programa bio je otac James Manjackal- karizmatični misionar koji je propovijedao Evanđelje po cijelom svijetu, velikodušno darovan od Boga karizmama među ostalima karizmom ozdravljenja. Još nikad nisam čula da itko govori na takav način o Isusu Kristu i Njegovoj neizmjernoj ljubavi prema čovjeku. O Isusu, koji živi, radi, zacjeljuje, liječi bolesne duše i tijela. Otac James je govorio o duhovnom svijetu, koji je bio nepoznat za mene, iako sam bila – barem je tada izgledalo – osoba vjernik. To je ono što je rekao o Isusu koji je bio fantastičan! Kad sam slušala spontano je nastala u meni duboka želju da se približim Bogu i upoznam Ga.

Otac James je također govorio o tome da svaka osoba treba unutarnje ozdravljenje od rana iz prošlosti. Na kraju emitiranja, otac je izmolio molitvu namjenjenu između ostalih, i onima koji su slušali ovaj program. Tada sam se osjećala nekako bolje, jer me je molitva ispunila dubokom nadom. Odmah nakon programa sam pronašla internet stranicu oca Jamesa ( www.jmanjackal.net ) i poslala mu poruku u kojoj sam zamolila za molitvu za moje unutarnje ozdravljenje.

***

Nekoliko tjedana kasnije sam išla niz ulicu i vidjela oglas da se u crkvi u neposrednoj blizini organiziraju duhovne vježbe na temu unutarnjeg ozdravljenja. Odlučila sam sudjelovati u njima. Tijekom duhovnih vježbi, saznala sam o tome kako veliki utjecaj na ljudski život imaju rane iz prošlosti. Zato čovjek treba unutarnje ozdravljenje. Unutarnje ozdravljenje je oslobađanje čovjeka od rana i njihovih posljedica kroz usvajanje Božje ljubavi koja zacjeljuje. To su najčešće rane nastale kao posljedica negativnih djelovanja drugih osoba, npr. pretrpljenih šteta, patnji, itd.

Tijekom zajedničke molitve, shvatila sam koliko sam bio ranjena osoba. U isto vrijeme, otkrila sam da moje rane i unutarnja stanja imaju izvor u periodu moga ranog djetinjstva, uglavnom u prenatalnom razdoblju, kad je moja mama bila trudna. Dobila sam jasnu svjetlost da je uzrok mojih problema bio stav mog oca, iskustva moje majke tijekom trudnoće i događaja odmah poslije mog rođenja. Iz tog razloga nisam doživjela radost života, jer sam nosila rane u sebi, nosila jaram grijeha i krivnje od oca, i osjećaj odbačenosti. Shvatila sam osnovnu potrebu za unutarnje ozdravljenje i pitala se što moram učiniti da ga ostvarim.

***

Dobri Bog, kao i obično, pobrinuo se o svemu! Prošlo je nekoliko mjeseci i jednog dana sam osjetila u jednom trenutku unutarnji impuls da uključim radio. Odmah nakon toga sam čula oglas da će uskoro doći u Varšavu … otac James Manjackal (!). Tamo je trebao voditi četverodnevne duhovne vježbe pod nazivom “U Njegovim ranama je naše ozdravljenje.” Pored toga, trebao se moliti za bolesne kojima treba ozdravljenje. Odmah sam znala da je to nešto za mene. Na kraju, tako sam htjela izgubiti teret koji me odavno tako pritiskao.

Bile su to vrlo intenzivne duhovne vježbe, kao priprema za prihvat milosti unutarnjeg ozdravljenja. Svakodnevno su počinjale u 09:30, a završavale u 20.00 sati, pa čak i kasnije. Tijekom vježbi, Otac James mnogo je govorio o unutarnjim ranama, njihovim uzrocima i potrebom za unutarnje ozdravljenje. I sve što je govorio savršeno se uklapalo za mene. Također je govorio puno o tome kako otkriti izvor i uzrok rana i otvoriti se Isusu Kristu, Njegovoj ljubavi i unutarnjem ozdravljenju.

Kako sam doživjela unutarnje ozdravljenje?

Duhovne sam vježbe prihvatila vrlo ozbiljno i pokušala sam pažljivo slijediti ono što je govorio otac James. Tijekom vježbi uvjerila sam se da moje rane imaju izvor jednako u prenatalnom, kao i u periodu života nedugo nakon mog rođenja. Uvjerila sam se da su one uzrokovane stavovima mog oca. Otac James je puno govorio o potrebi za oproštenjem, bez kojega nema unutarnjeg ozdravljenja ili bilo kojeg drugog ozdravljenja. A ja sam osjećala sam veliku gorčinu premu ocu … Molila sam Isusa da mi pomogne da oprostim, jer nisam bila u mogućnosti to učinim sama.

Napravila sam točni ispit savjesti. Nakon toga sam imala dugu ispovijed, koja se sastojala uglavnom u činjenici da izbacim iz sebe sve po redu gorčinu, ljutnje, mržnju, tjeskobe, slabosti ili bilo što, što me do tada mučilo. Kada sam napustila ispovjedaonicu, osjećala sam se kao da sam zbacila sa sebe veliki teret.

***

U večernjim satima istog dana odvila se zajednička molitva za ozdravljenje. Otac James se molio, moleći Isusa za dar ozdravljenja za svakog od sudionika u duhovnoj vježbi. Izgovarajući molitvu prolazio je kroz sve faze ljudskog života, od prenatalnog razdoblja. Puno sam se molila da te večeri Isus Krist izliječi i mene također.

Tijekom molitve, osjetila sam da se nešto u meni događa. To je teško opisati. Bilo je to kao da sam bila uronjena u nešto što emitira dobrotu i ljubaznost. Osjećala sam toplinu iznutra. Da, to je bio val unutarnje topline koji me u potpunosti ispunjavao. Naprosto sam se osjećala kao da me je netko volio jako puno. Ova Ljubav se nagnula nad mene, obuzela me u cjelosti i prodrla u mene. U jednom trenutku, sve je prošlo: ogorčenost na oca, ljutnja, osjećaj odbačenosti … Osjećala sam u sebi blaženi spokoj, unutarnji mir i radosti, osjetila sam se hrabarom, jakom i moćnom.

Bilo je to nevjerojatno iskustvo, i ne da se to ni sa čime usporediti. Ne mogu to opisati. Mogu samo reći da je od tog trenutka sve na ovom svijetu je za mene samo zamjena za istinsku sreću. Od toga vremena, ne tražim i ne žudim za ičim drugim što bi me moglo učiniti sretnom. U tom trenutku, Isus mi je dao sve. Dao mi je sebe i svoju bezgraničnu Ljubav. To mi je dovoljno.

I tada sam prvi put pomislila dobro o mom ocu! Shvatila sam koliko je bio nesretan jer je živio zarobljen grijehom. Osjetila sam da mu opraštam sve. Također sam osjetila da u stvari, ja dijelim duboku vezu s njim. Vezu oca s kćerkom.

***

Kad je molitva bila gotova, bilo je već vrlo kasno. Otac James je brzo krenuo prema izlazu, da bi stigao na večernji odmor. Potrčala sam za njim i uhvatila ga na samom izlazu.

-Oče, Isus me izliječio – rekla sam. A onda sam dodala nešto, što mi je već dugo vremena prolazilo kroz glavu, a na poseban način ojačalo u meni te večeri:

-Oče James, ja želim raditi za Isusa.

Otac James mi se široko nasmiješio i rekao mi :

-Daj svjedočenje!. A onda, kad je već odlazio, ponovio je još jednom :

-Daj svjedočenje!

I to je zapravo moje svjedočenje.