Događaji, tokom kojih sam prolazila kroz djelovanja mobinga i posljedica istog – trajali su više od dvadeset mjeseci. Zatim, nakon gubitka posla u banci, svoje mjesto je imao period od nekoliko godina povratka do zdravlja, i prevazilaženje razornih posljedica mobinga u mom životu. Moglo bi se reći da su posljednje godine života, zapravo bile etapa koja je uklonjena iz moga životopisa. Bilo je to vrijeme bolesti, patnji, i svih vrsta teškoća – oštećeno zdravlje, prekinuta karijera i profesionalni razvoj, ogromne nevolje životne. Možda uništine najbolje godine mog života, koje mi niko neće vratiti.

Da li sam poslije osjećala kivnost prema počiniocima? Odgovor glasi kratko: Ne. Danas ja ne osjećam kivnost prema njima. Nemam takođe ni kivnosti, ni gorčine, ni prezira, ni gađenja. Ovi osjećaji su me pratili kroz sve protekle godine prije nego što sam shvatila da me pogađaju jednako kao dotadašnja sjećanja. Ali morao je proći znatnoi vremensko rok  prije nego što sam bila u mogućnosti da oprostim mojim progoniocima. Za mene lično, to je bilo nešto potpuno nerealno. To je bilo moguće zbog kršćanskog “opraštam” koji me oslobodio od osjećaja mržnje prema ljudima koji su doprinijeli mojoj situaciji.

Oprostila sam mojim progoniocima, ali kršćansko opraštanje, međutim, ne poništava načela pravde. Ne oslobađa počinioce odgovornosti za njihove postupke. Zar nepravda ne treba biti ispravljena ili nadoknađena ? Zlo nikada neće donijeti trajne plodove ili korist, ali rezultat je uvijek krajnji poraz počinilaca zla. Sve što je zlo ili ima zlo korijenje mora prije ili kasnije pasti. Zato DOBRO uvijek pobjedi na kraju.

Kako se u meni dogodio oprost ?

Moj zdravstveni oporavak počeo je od trenutka kada sam shvatila da ne mogu više živjeti u krugu od sjećanja i  analiziranja prošlih događaja tokom rada u banci. Toga dana sam jasno vidjela da je nedavna prošlost još uvijek živa. U mojim mislima i pred mojim očima su se stalno pojavljivale najbolnije situacije, uzrokujući još više bola i gorčine. Odjednom sam shvatila da i dalje nesvjesno “boravim” sa osobama koje su pridonijele mojim poteškoćama. Bili su sa mnom svaki dan, iako se već odavno nisam susrela sa njima. Iako bez namjere, mislila sam o njima tako često da su gotovo postali moji vjerni saputnici – kod kuće, u šetnji, u autobusu, na ručku i sl. Međutim, njihovo “druženje” sve me više opterećivalo i bilo je uzrok sve većih nedoumica.

Što je više vremena prolazilo od dana mog napuštanja posla u banci, tako je sve veći postajao moj žal prema krivcima. S prolaskom vremena sjećanja su sve više preplavljivala moj um. Bilo mi je sve teže u duhu, a na kraju sam osjetila kao da bih nosila na ramenima neobjašnjiv teret koji me pritiskao.

Počela sam razmišljati o situaciji u kojoj sam se našla. Energično sam tražila neki izlaz, i pitala se šta bi trebala učiniti. Pokušala sam pronaći odgovore na dileme koje su me mučile u Svetom Pismu i kršćanskoj literaturi. U jednoj od knjiga sam pročitala: “Bez oprosta nema ozdravljenja” Nakon razmatranja ovih riječi zaključila sam da je neophodno osloboditi se od žaljenja i pretenzija prema onima koji se me povrijedili. Shvatila sam da sam se morala potpuno osloboditi spektra prošlih događaja, ako sam željela u potpunosti povratiti zdravlje.

Bilo je jako teško za mene prelomiti se i oprostiti. Ispalo je čak i da je ljudski ta stvar za mene potpuno nemoguća. Nisam bila u stanju otvoriti se do kršćanskog oprosta. Nije se radilo samo o izgovaranju riječi “Opraštam”, ali iznad svega se radilo o tome da se  oprost dogodi u mom srcu. I shvatila sam da ne mogu oprostiti nekome loše zdravlje i izgubljeni posao, uništenu karijeru i mjesece preživljene u strahu i nevolji. Shvatila sam da nisam bila u mogućnosti to učiniti, tek tako sama od sebe. Nisam bila u mogućnosti to učiniti bez pomoći Boga. Čin oprosta bio je time još teži, što me više pritiskala veličina moga bola i pretrpljene nepravde.

Oblasti ozdravljenja

Jednog dana sam dobila od prijateljice knjigu o oprostu. U to vrijeme nisam znala, kakvu će veliku ulogu u mom životu odigrati ta mala neprimjetna brošura.

“Molitva Oprosta”, jer o njoj je riječ, napisao je otac Robert DeGrandis, američki katolički sveštenik, teolog i harizmatik. Knjiga sadrži niz važnih pitanja oprosta, kojih do tada nisam previše shvatala.

Naime, čovjek treba ozdravljenje u pet oblasti života: duhovnoj, emocionalnoj, mentalnoj, fizičkoj, i u odnosima sa drugima. Sve su te oblasti međusobno povezane. Fizičko ili mentalno ozdravljenje se ne događa bez ozdravljenja duha. Razlog je taj da se izvor mnogih bolesti i nevolja, treba potražiti u duhovnoj oblasti. Pitanje oprosta odnosi se na duhovnu dimenziju, i zato se ne može govoriti o potpunom ozdravljenju bez oprosta. Naš vlastiti grijeh i grijehovi ljudi koje smo susreli u našim životima su uzrok mnogih povreda.

Mi rijetko shvatamo, koliko su brojne u nama povrede, nastale zbog bolnih događaja u našim životima. Ove po nas ranjavajuće situacije najčešće guramo u podsvijest, koja je nalik magacinu, između ostalog i za ono što je bolno i mračno u našoj prošlosti. Ako bi bilo moguće zaviriti u nju, mogli bismo naći tamo mračne epizode koje imaju uticaj na naše živote, i negativno utiču na naše zdravlje i samopouzdanje. Podsvijest skriva to  čega se možda ne možemo sjetiti svakodnevno i to što ima uticaj na nas i naše sadašnje i buduće živote.

„Većina rana je sakrivena u našoj podsvijesti, i one žive svoj vlastiti život. Naša  podsvjest je poput nevidljivog dijela ledenog brda, 4/5 skrivene pod vodom, a samo 1/5 izranja iznad površine.  Pohranjena u njoj, bolna iskustva su nedostupna za nas, ali “izranjaju” na površinu u obliku bijesa, stalne ljutnje, razdražljivosti, nedostatka uživanja u životu, hroničnog umora i drugih fizičkih bolesti. Zato, moramo moliti Gospodina Boga da uzme od nas ove bolne događaje, da bismo mogli na molitvi oprostiti svima onima koji su nas povrijedili, čime dolazimo takođe do ozdravljenja”   – objašnjava otac deGrandis (“Molitva Oprosta”, o. Robert DeGrandis, Lodz, 2013)

Ne sakrivam da me je malo bilo strah od vraćanja u prošlost, a posebno u nesretne i bolne događaje. Na sreću za mene, povratile su mi se tada, nekada saslušane riječi jednoga sveštenika:

„-Razmisli o tome šta želiš: ozdravljenje ili anesteziju? Ako želiš ozdravljenje moraš računati sa činjenicom da će to boljeti. Moraš dotaknuti bolne rane, doći u njihovu dubinu, očistiti to, što sprečava da rana zaraste, i tako početi pravi tretman. U protivnom, liječiš samo površno bol i patnju, ne dopirući do uzroka i korijena rane”.

Molitva oprosta i vraćanje u prošlost

Odličila sam da poslušam preporuke oca DeGrandisa i uradila molitvu oprosta za 30 narednih dana. Nije se sve odvijalo, međutim, bez početnih teškoća. Molitva se moli svaki dan, a ja sam se već nakon nekoliko dana prestajala moliti. Tek u trećem pokušaju ustrajala sam sve do tridesetog dana molitve.

To je bilo nevjerovatno putovanje u prošlost do događaja, koji su – od djetinstva- podsjetili me na osobe koje sam susretala. Uzimala sam cijelu stvar vrlo ozbiljno. Sastavila sam listu, na koju sam upisivala sve osobe koje su mi učinile nešto loše. Kasnije sam istu proširila onima koji su me povrijedili na direktni način. U tu grupu sam ubrajala osobe za koje sam osjećala čak i najmanju ljutnju na primjer, za nezainteresovanost, ne pružanje pomoći i nedostatak interesa u teškim momentima.

Na taj način lista se nije ograničila samo na moje ljude koje sam upoznala na poslu, i koji su bili direktni počinioci moje momentalne situacije. Kad sam završila moju tridesetodnevnu etapu molitve, nabrojala sam nekoliko stotina ljudi koji su me na neki način, čak i najmanji -povrijedili u prošlosti. Molila sam za njih i pitala Gospodina Boga da mi podari milost oprosta za sve njih.

Vraćanje na prošlost se pokazao kao bolni podsjetnik na događaje, kojih se ne bi željelo sjećati. Kao na TV ekranu ponovno sam gledala svoju prošlost. Osjećala sam, da što sam više učestvovala u molitvi, sve više se povećavala ljutnja, gorčina i težina, koje su me i tako ranije pritiskali. Često mi se javljala mučnina, i osjećala sam se jako loše fizički. No, isto tako bila sam siguran da je to bio jedini pravi put za ozdravljenje.

Plodovi molitve oprosta

Već nakon oko 20 dana molitve – kao što je propovijedao otac DeGrandis – pojavili su se njeni prvi plodovi. Nestala je težina koju sam do tada osjećala u ramenima i u predjelima stomaka. Prestali su ljutnja, gorčina i depresija, a umjesto njih u mom srcu, zavladali su radost i mir. Takođe sam primijetila poboljšanje u odnosima s ljudima sa kojima su oni do tada bili posebno teški. Bio je to znak za mene da Gospodin Bog čuje moje molitve i dariva me milošću oprosta.

***

Na osnovu onoga što sam doživjela, mogu reći da je oprost milost Božja, jer nitko od nas nije u stanju da sam od sebe oprosti. Oprost se ne ispunjava samo riječima. Oprost je čin volje koji dolazi iz dubine srca. U srcu se rodi želja za pomirenjem. Što je ona jača, tim više čovjek je otvoreniji oprostiti onima koji su mu nanijeli nepravdu.

Ne nastaje i ne sazrijeva tako lako ovo pomirenje svaki put. Zaista, što je veća nepravda i što su veće rane, tim teže je naći pomirenje s počiniocima.

Za pravi oprost svakome je potrebna Božja milost. Samo uz pomoć Dobrog i Milostivog Boga mogu se prihvatiti sve patnje, a pogledati na njih u svjetlu Evanđelja.

To što otvara Božju milost oprosta je molitva. Uporna i iskrena molitva je ključ za ozdravljenje. Stoga vrijedi svakodnevno moliti molitvu oprosta u “stvarnom vremenu” davati Bogu sve što se tiče odnosa s ljudima koje susrećemo svaki dan.